Kad je ono davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća Tito masovno puštao Hrvate u Njemačku da se tamo odnarode a državi priskrbe devize, i za njima slao čopore udbaša i profesionalnih ubojica, a Crkva svećenike, pričao mi je jedan susjed koji je nekoliko mjeseci bio gastarbajter kako tamo uopće nije onako bajno kako se priča.
Uvjeravao me – da se u Njemačkoj Hrvati hrane kao ljudi, da imaju smještaj kao ljudi, da rade koliko radi normalan svijet umjesto što se dodatno iscrpljuju, da kao ljudi troše za najnormalnije potrebe, ne bi uštedjeli ni marke. Ovako, živeći prilično bijedno, nešto uštede, šalju obiteljima, a na odmor ili za praznike u Hrvatsku trijumfalno dolaze u poderanim mercedesima i s kićenim šeširima na glavi. Možda je on s nekih osobnih razloga uveličavao oskudicu koju su Hrvati sebi sami nametali da bi nešto uštedjeli, jer je doista bilo i onih koji su dobro zarađivali pa se za naše prilike i obogatili, ali njegova priča nije iznimka. Slične se priče pričaju i danas.
Evo samo dva naslova objavljena u hrvatskim medijima u posljednje vrijeme - naslov “Ispovijest Hrvatice koja je otišla u Njemačku: ‘Ne jedem, spavam kao pas na ulici i na rubu sam snaga’” objavljen je 2016., a ovih dana čitamo sličan naslov - “Ispovijest Hrvatice koja se vratila iz Njemačke: Po cijele dane crnčili smo za mali novac”. Isto, dakle, prije pedeset i više godina i danas. A ponavlja se i ova priča.
Prije petnaestak godina bio sam u Münchenu na proslavi Stepinčeva, naši su ljudi bili unajmili veliku opernu dvoranu, u koju je došlo nekoliko tisuća obožavatelja slavnog kardinala. Moglo se sjediti za stolovima i naručiti piće, a na podiju u sredini dvorane mladež je pjevala hrvatske pjesme, plesala, izvodila hrvatska kola, što me je oduševilo, pa sam to oduševljenje i izrazio. Jedna žena koja je sjedila za stolom, vjerojatno majka nekoga s podija, reče: “Da, lijepo ih je gledati i slušati, ali, dragi moj gospodine, svi oni između sebe govore njemački.”
Premda sam to i sam mogao pretpostavili, te su me riječi prilično šokirale. Koliko god je od roditelja naslijedila hrvatsko domoljublje, ta mladež je odnarođena, a pogotovo će to biti djeca tih mladića i djevojaka. Tako stotine tisuća Hrvata najljepše godine svoga života crnče u Njemačkoj i drugim zemljama, rađaju i odgajaju strance koji će rađati strance. A citirani naslovi i tekstovi ispod njih uvjeravaju me da mnogi Hrvati ne idu u inozemstvu da nađu bolji život nego da traže mit o boljem životu, te se razočaraju i razočarani vraćaju.
Svakom je narodu u svim vremenima presudno pitanje o svrsi njegova postojanja, pa tako i hrvatskom. Prije tridesetak godina glavna nam je svrha bila neovisnost, osamostaljenje, a potom oslobođenje od agresora, te su te vrijednosti upravljale našim razmišljanjima o sebi i o Hrvatskoj. Glavna svrha postojanja poslije deset ratnih i poratnih godina premjestila se na Europsku uniju. Sjećam se jednog naslova s početka ovoga stoljeća koji je otprilike glasio – bez Europe, mi smo nitko i ništa.
Nepojmljivo je da jednom narodu koji se izborio za svoju državu i koji je tu državu herojski obranio kažete da je bez Europe nitko i ništa, i to bez Europe koja nas isprva i nije željela.
Nije slučajno što se iseljavanje Hrvata pojačalo poslije našeg ulaska u Europsku uniju 2013. godine. Posljedica je to nebrige hrvatskih vlasti o svojoj zemlji i o svome narodu i prepuštanja njegove sudbine onima u kojima smo vidjeli jedini spas. Svjesno ili nesvjesno, te su vlasti i računale na iseljavanje kao na egzistencijalni izbor Hrvata, pa radi toga te vlasti i nastoje da bogatije zemlje Europske unije budu što otvorenije za naše radnike. To jest, vodi se posebna briga o što većem iseljavanju.
Ako je, dakle, prije tridesetak godina glavna svrha nacionalnog postojanja bila neovisnost, osamostaljenje, potom oslobođenje od agresora, te se poslije deset ratnih i poratnih godina premjestila na Europsku uniju, danas je glavna svrha – raseljavanje Hrvata. To je neizbježna posljedica detuđmanizacije koja je počela poslije Tuđmanove smrti, a značila je uklanjanje svih nacionalnih prepreka posezanju iz moćnih zemalja EU za hrvatskim nacionalnim bogatstvima – bankama i velikim državnim tvrtkama, koje je pratio diktat nad svekolikim hrvatskim gospodarstvima i industrijama, uništavanim preko uvoznog lobija. U takvu stanju ostao je golem višak ljudi sračunato stvaran da bude europsko roblje koje “po cijele dana crnči za mali novac”.
Tko voli Hrvatsku slobodu,rad nedjeljom i praznicima i do 12 sati za par tisuća kuna,sretno mu u domovini kod derikoža.