Zlotvor Ratko Mladić dobio je doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici te ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene diljem BiH. Kao što nije znao gospodski ratovati, barem koliko je to objektivno moguće u kaosu oružanog sukoba, jednako tako nije bio u stanju gospodski primiti kaznu za svoje zločine nego je još jednom pljunuo na žrtve i njihove obitelji praveći cirkus u sudnici.
Teški primitivac i osoba nedostojna visoke funkcije u bilo kojem društvu i vremenu svoje će preostale dane provesti debelim zidovima odvojen od normalnih ljudi. Nemojmo se lagati, nije zatvor s pet zvjezdica primjerena kazna za ovakve. Ali civilizirani se ljudi ni ne trebaju spuštati na razinu divljaka.
Veliki će Srbin i alfa mužjak svoje posljednje dane provesti vezući goblene, a Aleksandar Vučić ipak neće svečano otvoriti bulevar s njegovim imenom. Za primitivca Mladića možda i nema veće kazne od toga da s ovog svijeta ode zaboravljen i usamljen kao neka seoska starica umjesto kao veliki vojskovođa, ratni junak i mučenik. A logika kaže da će biti zaboravljen samo ako njegova ostavština ode s njim u grob.
Nakon ove presude, a pogotovo ako ona bude potvrđena u drugom stupnju zajedno s Karadžićevom, poziva na ukidanje Republike Srpske neće nedostajati. Entitet je to nastao na genocidu, etničkom čišćenju i zločinima protiv čovječnosti. Njegove su granice ucrtane masovnim grobnicama, bijelim križevima i mezarjima. No unatoč tim činjenicama, treba nam svima biti jasno da nitko neće zamahnuti čarobnim štapićem i tek tako izbrisati Republiku Srpsku s karte.
Njezini tvorci, barem u ovom obliku u kojem trenutno postoji, nisu Karadžić i Mladić nego potpisnici Daytonskog mirovnog sporazuma. Njime je okončan rat u BiH i započelo jedno drugo razdoblje – neki će reći mira, a neki rata drugim sredstvima. Kako god bilo, povratak u preddejtonsko razdoblje više nije moguć. Ma koliko mi to željeli, posljedice rata i više od dva desetljeća teškog mira ne mogu se izbrisati. Toliko potrebne ustavne promjene u BiH ne smiju biti vođene osjećajima nego razumom. Sljedeće će godine pravo glasa dobiti djevojke i mladići rođeni 2000.
U političkom životu iz godine u godinu sve će više sudjelovati generacije koje nisu obilježene genocidom i ratnim zločinima niti bi za njih trebale biti kažnjene. Novi ustavni okvir treba stvoriti funkcionalnu državu za njih, a ne za Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića.
Njima više odgovara ova nefunkcionalna. O sudbini Republike Srpske, kao i Federacije BiH i njezinih kantona, mora se odlučivati unutarnjim dogovorom te kroz državne institucije i parlamentarnu proceduru. Bit će to dugotrajan i bolan proces, ali svatko tko sebe smatra bosanskohercegovačkim domoljubom ili prijateljem mora biti svjestan da bez institucija i procedura BiH nije država. Hrvati i Bošnjaci, zarobljeni u luđačkoj košulji zvanoj Federacija, bez tog dogovora za budućnost gube sve, a Srbi će samo nastaviti graditi entitetske institucije tako da s vremenom mogu preuzeti sve funkcije koje država u vječnoj blokadi nije u stanju izvršavati. I entitet će postati država.
Etnička grupacija koja živi na homogenom pograničnom prostoru uvijek može predstavljati separatističku prijetnju. Pokazuju to Škoti i Katalonci koji žive u državama koje su u svakom smislu naprednije od BiH. No protiv separatizma ne bori se dekretima. Što je veća razina zadovoljstva među ljudima, to su separatističke tendencije slabije. Jednostavno, što su Srbi, Bošnjaci i Hrvati u BiH zadovoljniji, to će država biti stabilnija.
A očekivati da će Srbi biti zadovoljni potencijalnim nasilnim smanjenjem svojih političkih prava i vječnom etiketom genocidnog naroda prilično je naivno. Zato se treba okrenuti zajedničkoj izgradnji uključivih institucija koje će pripadnicima svih triju naroda jamčiti sigurnost, stabilnost i ekonomski prosperitet te pritom štititi njihove posebnosti i nacionalne interese.
Kad se konačno stvori međusobno povjerenje i pravni okvir koji će onemogućavati političku prevaru, onda će se moći razgovarati i o unutarnjim granicama, a da se nitko pritom ne osjeti ugroženim i prisiljenim na drastične poteze koji nas lako mogu dovesti do novih sukoba.
Gdje je ostala gamad koja je radila zločine nad civilima u Hrvatskoj,sve i jednog dostupnog i nedostupnog trenutno, osuditi na najveće kazne tko si u stvari ima dati za pravo abolirati ratne zločince