U svom oproštajnom govoru u Chicagu 44. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama rekao je: “Samo sjedimo i smatramo odgovornima lidere koje smo izabrali, bez sagledavanja vlastite uloge u njihovom izboru.”
Danas gotovo da nema jakih osoba u politici jer se demokracija pretvorila u partitokraciju u kojoj političke stranke traže odane, a ne snažne osobe. Zato umjesto karizmatskih lidera, koji trebaju voditi narod iz krize, kao obrazac se nameću bezoblični tehnokrati Europske unije, koje slijede i nacionalne vođe sličnog tipa. Ljudi ih biraju jer podsjećaju na one s kojima bi željeli popiti pivo. Većina želi za čelnu funkciju u politici nekoga tko bi im mogao biti radni kolega, a ne onaj tko im je šef, tko ima autoritet da ih može kazniti ili otpustiti. Zato onih s menadžerskim sposobnostima i nema na najvećim pozicijama.
Jednostavno izbacivanje slogana, ponavljanje obrazaca i stroge stranačke podjele mnogo su efikasnije od stvarnog intelektualnog statusa. U politici je obećanje poput placeba u medicini – učinkovito bez obzira na to što je izmišljeno. Primjeri potpuno prosječnih političara na vodećim funkcijama nisu endemični samo za naše prostore. U Australiji, baš kao i u većini europskih zemalja lideri su u pravilu bili obični ljudi s temeljnom karakteristikom mediokracije.
Čak i najmnogoljudnija demokratska zemlja svijeta (po jednostavnoj formuli da ima više stranaka i ljudi glasuju), Indija, prije Modija imala je premijera koji je bio toliko dosadan da mu nitko ne slušao govore. Na sjednicama Parlamenta ih je prestao i čitati već bi govore jednostavno prilagao u zapisnik, ali je ipak pobjeđivao na izborima.
Cilj nije zamijeniti političare aktivistima koji su u pravilu beskompromisni i posvećeni jednom cilju, već integralnim osoba s istaknutim liderskim sposobnostima. Bez obzira na stranačku pripadnost, trebaju cijeniti tradiciju, ali i individualne izbore, biti idealisti u pitanjima pravednosti, ali racionalni u najbitnijem pitanju trenutno – osiguravanju ekonomskog rasta. Ovakav pristup nije nemoguć već dapače vrlo poželjan nasuprot, najčešće umjetnom, svrstavanju u partijske ekstreme ili jednodimenzionalnost.
Nedostatak ovakvog sveobuhvatnog pristupa je razlog zašto gotovo svi, prije ili kasnije, političari razočaraju. Moguće bi bilo sumirati dobrog političara u tri lekcije. Prvo je ispričati se ako je napravljena greška (nepoznato u našim uvjetima u kojima su svi i uvijek u pravu), drugo je čvrsto obećanje da se stvari uraditi na pravi način, te naposljetku plan kojem se može vjerovati da će se stvari pokrenuti u pozitivnom smjeru. Ljudi prepoznaju političare koji rade u mandatima, dok državnike prepoznaju povjesničari, naravno naknadno. Kako približiti ovo dvoje je možda i temeljno pitanje hrvatske države.
U Hrvatskoj su lideri, kao i istina, nepoželjni. Sto godina se pomno pratilo i pazilo da se lideri ne pojave. Jedan je isplivao pa je ubijen u beogradskoj Skupštini. Drugi se pojavio, napravio puno ali, nakon njegove smrti, sve je ostalo isto. Osim barjaka. Hrvatskoj odgovaraju poslušnici i hrvatska se politika temelji na poslušništvu. I još će puno vode Savom proteć prije nego Hrvati budu u mogućnosti da biraju lidera jer postoji tisuću i jedan način da se lider i liderstvo spriječi. Ipak je ovo u sferi bajke. A do tada, budite oprezni sa onima koji vas časte pivom osim ako su vam zaista bliski i nemaju zle namjere.