Zakon fizike koji je iznjedrio narodnu poslovicu kako se "ne može istovremeno sjediti na dvije stolice" ne vrijedi na Bliskom istoku. Ondje postoji akter koji se, usprkos pretpostavci univerzalnosti toga načela, udobno i stabilno zavalio u dvije stolice odjednom. I nijedna mu se, zasad, ne klima. Štoviše, dvije stolice na kojima sjedi podupiru jedna drugu i u konačnici pridonose postojanosti njegova sveukupnog položaja.
Taj akter je Turska. S jedne strane Turska je članica NATO-a, i to još od 1952. Godine 1963. Turska je postala pridruženom članicom Europske zajednice, 1973. Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, a 2005. otvorila je pregovore o članstvu u Europskoj uniji. Sukladno kriterijima koje kao država kandidatkinja mora ispuniti, a koji su nama u Hrvatskoj dobro poznati, Turska mora provesti opsežne društvene reforme. One, među ostalim, uključuju postizanje visokih standarda demokracije i vladavine prava, slobode izražavanja i medija, transparentnosti društvenih procesa, poštovanja ljudskih i manjinskih prava, te sekularnosti u funkcioniranju državnih institucija. Turska se, ukratko, kao članica ili potencijalna članica zapadnjačkih asocijacija obvezala na poštovanje zapadnjačkih civilizacijskih vrijednosti. Percipirana kao zemlja koja u većini pobrojenih područja kako-tako napreduje, Turska udobno sjedi na stolici neupitne saveznice Zapada.
S druge pak strane Turska koketira s islamizmom, koji je istome tome Zapadu danas najveća sigurnosna prijetnja. (Riječima glasovitoga arapsko-njemačkog politologa Bassama Tibija, islamizam je "najveća prijetnja demokraciji našega doba"). U zadnjih dvadesetak godina Turska se polako, odmjerenim i neodmjerenim, promišljenim i nepromišljenim koracima, odmiče od načela sekularnosti koja je utemeljio Atatürk, a primiče simbiozi vjere i politike iz vremena Osmanskog Carstva. Ambicije obnavljanja takve simbioze postoje od stvaranja moderne Turske Republike 1923., no tijekom prošlog stoljeća nisu ozbiljnije zaprijetile promjeni društva. Nad sekularizmom i demokracijom u Turskoj ponajprije je bdjela vojska. Ako bi se vlast počela okretati prema islamizmu, vojska bi je svrgnula te ustoličila novu. Tako je 1997. vojska smijenila premijera Necmettina Erbakana zbog uvođenja islamskih načela u politiku, a njegovu je Stranku blagostanja zabranila. Javnost u Europi vojne je udare u Turskoj često percipirala kao prijetnje demokratskom poretku, što pokazuje kako naivnost tako i europocentričnost zapadnjačkih analiza. Naravno da bi intervencija vojske u rad britanske ili švedske vlade bila nedopustiv nasrtaj na demokraciju. No na Bliski istok – ta je lekcija odavno trebala biti naučena, ali nije – ne može se gledati kao na Europu. Nenaučenu lekciju iskoristio je član raspuštene Stranke blagostanja, koji je kao Erbakanov sljedbenik postao zastupnik u turskom parlamentu, a 1994. i gradonačelnik Istanbula. Pet godina kasnije morao je odstupiti s te dužnosti zbog poticanja na vjersku i rasnu mržnju, zbog čega je osuđen i na desetomjesečnu zatvorsku kaznu. Godine 2001. osnovao je Stranku pravde i razvoja (AKP), koja je na izborima godinu dana poslije osvojila dvotrećinsku parlamentarnu većinu. To mu je omogućilo da ukine zabranu javnog djelovanja zbog promicanja islamizma, te je 2003. zasjeo na mjesto premijera Turske. Čim je stupio na vlast, pozvao se na milozvučna načela demokracije pa stvorio političko ozračje u kojem je pohapsio ili smijenio najviše vojne časnike. Nakon što je pokorio vojni vrh, pokrenuo je islamističke reforme šire čak i od onih koje je pokušao bivši premijer Erbakan. Pod krinkom "političkog konzervativizma" u tursku je politiku počeo vraćati ambicije povratka na vjerske, ali i imperijalističke postulate Osmanskog Carstva. Sve to demokratski i uz prešutnu suglasnost većeg dijela Europe. Tek manji dio Europe je uopće zamijetio njegove izjave "Kosovo je Turska a Turska je Kosovo" te da mu je "Izetbegović Bosnu ostavio u amanet" i ostao zgrožen. Radi se, dakako, o aktualnom turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu.
Pogoršani odnosi s Izraelom
Lakmus-papir za detektiranje porasta islamizma u Erdoğanovoj Turskoj nije njezin odnos ni prema Kosovu ili Bosni, nego prema Izraelu. Turska je bila prva muslimanska država koja je priznala postojanje židovske države. To je učinila već u ožujku 1949., prije završetka prvoga arapsko-izraelskog rata. U desetljećima koja su uslijedila Turska i Izrael razvili su strateško partnerstvo u različitim granama gospodarstva, te u vojnom i obavještajnom sektoru. Osim što se temeljila na zajedničkim interesima, Izrael je tu suradnju nagrađivao i političkim ustupcima. Primjerice, opstruiranjem priznanja Armenskog genocida koji su Turci počinili u Prvom svjetskom ratu te opreznijim odnosom prema Kurdima. Problem česte nestašice vode Izrael je namjeravao riješiti dugoročnim sporazumom o njezinoj isporuci iz Turske. No već druge godine Erdoğanove vladavine Turska se počela obrušavati na Izrael zbog kršenja prava Palestinaca. Izraelski atentat na šeika Ahmeda Jasina, utemeljitelja i duhovnog vođu Hamasa, Turska je žestoko osudila. Nakon izraelskog povlačenja iz Gaze Erdoğan je tražio i njezinu deblokadu, a Izrael je nazvao državom koja sponzorira terorizam. Vrhunac krize tursko-izraelskih odnosa zbio se 2010. kad je konvoj turskih brodova pokušao probiti pomorsku blokadu pojasa Gaze, pri čemu je stradalo devetero turskih aktivista. Tursko zaoštravanje politike prema Izraelu bilo je popraćeno pružanjem političke podrške arapskim terorističkim skupinama. Erdoğan je primao čelnike Hamasa, za koje je tvrdio da nisu teroristi nego borci za slobodu, te je pokušao pomiriti Hamas i Fatah. Premda zatečeni takvim zaokretom u turskoj politici, Izraelci su shvatili da je vodoopskrbna ovisnost o Erdoğanovim hirovima ugroza nacionalne sigurnosti. Tijekom 2014. usavršili su tehnologiju desalinizacije mora te trajno otklonili opasnost od suše. No opasnost od prometanja bivše saveznice u otvorenog neprijatelja Izrael, unatoč diplomatskim nastojanjima, nije otklonio.
Zapad je dosljedan u pasivnom i zbunjenom promatranju spletki s Bospora
Erdoğanova podrška islamizmu vidna je i u njegovu stavu prema egipatskim političkim previranjima. Njegovo zdušno podržavanje Muslimanskog bratstva pretvorilo se u oštru kritiku svrgavanja predsjednika Muhameda Mursija, kojega do danas smatra legitimnim predsjednikom Egipta. Turska je jedina bliskoistočna država koja nije priznala smjenu vlasti u Kairu. Pozivajući se na nedemokratski način Mursijeva svrgavanja, Erdoğan smatra Abdela Fataha al-Sisija nelegitimnim predsjednikom, zbog čega je od 2012. zahladnio i turski odnos s državama Arapske lige. Paralela s turskom politikom koju je Erdoğan uspio suzbiti znakovita je: nedvojbeno je da čin kojim je Mursi svrgnut a na vlast doveden general Al-Sisi nije bio rezultat demokratskog procesa. No vojnim udarom zaustavljena je islamistička radikalizacija Egipta, baš kao što se to u više navrata događalo i u Turskoj. Početkom godine Al-Sisi je na najuglednijem islamskom sveučilištu, kairskom Al-Azharu, održao govor u kojem je uleme pozvao na reinterpretaciju islama u skladu s načelima miroljubivosti te na distanciranje od radikalizma. Državu je vratio u okvire odvojenosti religije od politike, zabranio Muslimansko bratstvo, a državni represivni sustav poveo u obračun s islamističkim skupinama. Čak su i tradicionalno naivni Europljani Al-Sisiju progledali kroz prste zbog nekih "nedemokratskih" poteza jer su shvatili da u njemu imaju saveznika protiv prijetnje koja je daleko veća od one koju predstavlja manjkava demokracija. Samo je Erdoğan ostao postojan u inzistiranju na egipatskoj demokratizaciji. I političkoj islamizaciji koja je prati u stopu.
Izborni fijasko AKP-a
Zahladnjenje odnosa s Izraelom i Egiptom produljilo je popis država s kojima je Turska u "tradicionalnoj" zavadi. A to su gotovo svi susjedi: Grčka, Cipar, Armenija, Sirija, Iran. Erdoğanova svadljiva vanjska politika teško je shvatljiva, osobito ako se popisu njegovih protivnika pridodaju i oni s domaće političke pozornice: kamalisti, nacionalisti, pristaše sekularno-liberalnih i ljevičarskih ideologija, te Kurdi. Upravo je odnos prema Kurdima najveći izazov većine turskih vlada. Od 80 milijuna stanovnika Turske oko 20% njih su Kurdi. Turski dio Kurdistana smješten je na jugoistoku zemlje, koji graniči sa Sirijom i Irakom. Erdoğan je nedugo po dolasku na vlast otvorio pregovore s Kurdima koji su rezultirali zaustavljanjem dugogodišnjeg nasilja u kojem je od 1984. izginulo gotovo 40.000 ljudi. Kurdi su prvi put dobili politička i kulturna prava, poput prava na uporabu kurdskog jezika. Mir i novostečena politička prava omogućili su njihov organiziran izlazak na izbore u lipnju ove godine, pa je od 550 zastupničkih mjesta u parlamentu prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) osvojila rekordnih osamdeset. S više od 13% osvojenih glasova HDP je prva prokurdska stranka koja je ikad prešla izborni prag od 10% i ušla u parlament. AKP je pak s osvojenih 258 mjesta prvi put od 2002. izgubio parlamentarnu većinu, što je za Erdoğana bio neočekivan i neugodan ishod. On je, naime, računajući na AKP-ovu većinu u parlamentu, naumio provesti ustavne reforme, uvesti predsjednički sustav te bitno povećati svoje ovlasti. Premijer Ahmet Davutoğlu, koji je nakon Erdoğanove pobjede na predsjedničkim izborima 2014. postao vođa AKP-a, navodno nije uspio formirati vladu. U postupku bez presedana, Erdoğan drugoj jakosnoj stranci, kemalističkom socijaldemokratskom CHP-u, uopće nije dao mogućnost sastavljanja koalicijske vlade. Umjesto toga, cinično je izjavio kako opet treba "konzultirati volju naroda". Novi su izbori zakazani za 1. studenoga. I upravo u kontekstu lipanjskoga izbornog fijaska AKP-a i trijumfa prokurdskog HDP-a treba tražiti glavne razloge iznenadne turske vojne intervencije u ratom zahvaćenoj Siriji i Iraku.
Turska je, naime, od osnutka Islamske države mirno promatrala kako ta teroristička organizacija jača i osvaja područja uzduž njezine 900 kilometara dugačke granice sa Sirijom. Tisuće džihadista u Siriju su doputovale preko Turske. U samoj Turskoj djelovale su skupine koje su podržavale ID, a tri web stranice neometano su promovirale džihad i novouspostavljeni kalifat. U veljači 2015. kurdski je parlamentarni zastupnik zatražio istragu o djelovanju ID-a u Turskoj, što je vladajuća AKP-ova većina promptno odbila. Umjesto suzbijanja krvavog kalifata, Turska je mjesecima mirno promatrala zločine, pokolje i progone počinjene tik preko granice. Štoviše, jedina ozbiljna prijetnja Islamskoj državi, kurdski borci Pešmerge, izgubili su mnoga područja u Siriji jer Turska nije dopuštala da im se dostavlja oružje i hrana, a kurdski su dragovoljci, za razliku od džihadista, puno teže preko Turske stizali do bojišnice.
Neće stati do - sultanata?
No nakon terorističkog napada koji je 20. srpnja navodno izvela Islamska država u Turskoj, a u kojem je stradalo trideset troje uglavnom kurdskih studenata, Turska je napokon pokrenula i vojne akcije protiv kalifata. Odmah nakon udara po područjima koja nadziru džihadisti ID-a, tursko je ratno zrakoplovstvo neočekivano napalo kurdska uporišta u sjevernom Iraku. U tome nečuvenom kršenju međunarodnih granica i napadu na saveznike Zapada dosad je ubijeno 400 Kurda, a prema navodima Amnesty Internationala, mete su bile i civilna naselja. Čini se da je Turska napala Islamsku državu ponajprije zato da bi, pozivajući se na "borbu protiv terorizma", napala Kurde. Od turskog uključivanja u sukob Islamska država zapravo profitira jer je njime u ratu protiv Pešmergi ID dobio vojnu granu koju dotad nije imao: borbeno zrakoplovstvo. Kurdi su pak, nakon turskih napada, izveli nekoliko napada na tursku vojsku i spirala tursko-kurdskog nasilja opet se pokrenula. Erdoğan eskalacijom toga sukoba vjerojatno nije nezadovoljan. S jedne strane Zapad je napokon dočekao da Turska djeluje onako kako se od saveznice i očekuje. S druge strane Kurdi su mu nepromišljenim napadima na turske ciljeve omogućili da ih svrsta u istu kategoriju kao i džihadiste Islamske države: u teroriste. Zbog toga će kurdska područja u Turskoj moći proglasiti nesigurnom zonom te ih isključiti iz sljedećih parlamentarnih izbora. U tom slučaju HDP neće prijeći izborni prag te bi AKP-ova parlamentarna većina mogla biti osigurana. To bi Erdoğanu napokon omogućilo da izmijeni Ustav, uvede predsjednički sustav i okruni se ovlastima kakve od osnutka Republike 1923. nitko nije imao. Demokratski besprijekorno potom bi mogao pokrenuti postupak preobrazbe društva suprotan Atatürkovu.
Erdoğanova politika nije nepromišljena kakvom se lako može pričiniti. Ona sadrži konstante kojih se turski predsjednik dosljedno drži otkako sudjeluje u političkom životu zemlje. To su privrženost islamizmu i megalomanska ambicioznost. Zapad je pak dosljedan u pasivnom i zbunjenom promatranju spletki s Bospora. Sve dok mu dozira mjeru demokracije pa mjeru borbe protiv terorizma, Erdoğan nema razloga strahovati od gubitka udobnosti nijedne stolice na kojoj sjedi. Dok se kroz birokratske ešalone beskičmenog Bruxellesa probije ikakva pametna strategija Erdoğanova obuzdavanja, stogodišnjicu Turske Republike on bi mogao proslaviti obnovom – sultanata.
>> Turska i SAD kreću u "sveobuhvatne zračne akcije" protiv ISIL-a
>> ISIL došao na 20-ak km od Turske: 'Napali su nas bojnim otrovom'
Turska je opak igrač, Hrvati iz BiH to bolje razumiju. Kurde svakako treba podržati.