Lijepa naša politika

Reforma balkanskog duha

10.10.2005.
u 16:39

U globalizacijskom koktelu, smiješanom od mnoštva nevidljivih sastojaka, u kojemu lagano pliva i Hrvatska, postavlja se pitanje što za koga u domaćoj tranziciji znači europska reforma? Ta je općenita sintagma, naime, postala politička mantra koju nam ponavljaju tuđi i domaći šefovi država, premijeri, ministri i zastupnici. Oni koji nas vole o reformama koje će Hrvatsku uklopiti u europske standarde govore nam s gotovo očinskom brigom. Oni drugi, kojima Hrvatska nije draga, ali je zbog toga ne mogu izbrisati s buduće karte EU, čine to strogo, neki će reći ucjenjivački. Kad o reformskim prilagodbama govore Ivo Sanader, Stipe Mesić, Ivica Račan ili Olli Rehn cijela stvar zvuči apstraktno, i zato što se na najširoj komunikacijskoj razini još slabo razumije što točno stoji iza te umjetno skovane izvedenice sa zapovjednom snagom svatko u njoj iščitava ono što mu treba.

“Izraubane” prodavačice u megatrgovačkim centrima vjerojatno se nadaju da će se Hrvatska reformirati prema onim zemljama u EU u kojima one ne bi morale raditi nedjeljom ili na dane vjerskih blagdana i državnih praznika. Neke među njima koje još nisu izgubile optimizam možda u europskim reformama vide cijelu svoju skupinu kako se izdiže iznad razine tranzicijskog roblja koje poslodavci ponižavaju malim plaćama, neplaćenim prekovremenim satima i ucjenjivačkim primjedbama kako nemaju pravo ni na prigovore jer na burzama čekaju tisuće da ih zamijene. Možda se nadaju da Hrvatska neće prihvatiti baš najgora pravila igre kojih ima u EU, da neće, primjerice, dopustiti da ih, kao u Lidlu, obilježe nekim vanjskim znakom kad imaju menstruaciju ili kad idu na zahod... Svoje viđenje reformi ima i skupina tranzicijskih menadžera koji rade, primjerice, u državnim tvrtkama. Oni bi htjeli da im standardiziranje gospodarstva s EU smanji nesigurnost u kojoj se nalaze. Neizvjesnost koju menadžeri srednje razine osjećaju proizlazi iz toga što se političke garniture koje na izborima osvoje vlast prema državnim tvrtkama ponašaju kao da im je ćaćina prćija.

Dok se usklađivanje menadžerskog vrha u državnim tvrtkama s političkim promjenama još nekako i podrazumijeva, to što se i na nižim upravljačkim razinama u tvrtkama poput Ine, HEP-a, Croatije osiguranja, Hrvatskih voda..., smjenjuje i postavlja prema rođačko-zavičajno-stranačkim kriterijima dodatno razara ionako slabu upravljačku supstanciju. Taj menadžerski sloj koji se osjeća pomalo ugrožen zbog primjene navada iz balkanske krčme nada se, primjerice, da će u prilagodbi europskim standardima Hrvatska prihvatiti stručnost kao mjerilo za nečije postavljenje ili razrješenje... Problemi s kojima se suočavaju te dvije skupine s krajnjih točaka društvene ljetvice dobro ilustriraju što su to europske reforme. U konačnici one predstavljaju stabilnost sustava i mirno društvo.

Nakon prijelaza iz komunizma i društvenog vlasništa u kapitalizam i privatno vlasništvo, nakon rata i psihofizičke obnove društva, Hrvatskoj je danas potreban red. Da bi postala ugodna, trebaju joj ujednačena i relativno čvrsta pravila igre, solidan pravni okvir u kojemu će suprotna tumačenja nekog zakona biti rijetke iznimke. Treba joj, naravno, i ovaj osjećaj mediteranske ležernosti koji je čini šarmantnom, ali joj treba i mrvica germanske odgovornosti koja će pridonijeti izgradnji društva u koje će se biti lakše uklopiti nego u današnje društvo divljeg kapitalizma.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije