Bivši ministar Lovro Kuščević prošetao je s jednoga kraja Markova trga na drugi i tako riješio vlastitu krizu, barem privremeno. Izišao je iz Vlade, a ostao u vlasti; u Hrvatskoj je i to moguće. Još se može potegnuti pitanje: ako je loš za Vladu, kako može biti dobar za Sabor? Nije Sabor odlagalište rashodovanih kadrova; ako je to jedna od (ne)pisanih zastupničkih povlastica (ili poslastica), nitko nije zabranio da se mijenjaju loši zakoni. Hrvatska politika ionako ne može na jednome ministru, svejedno kojem, jer ima i drugih kandidata, ni koje pripadnosti, jer se takva afera ne događa prvi put, vraćati izgubljeno povjerenje građana. Vrč je išao na vodu dok se nije razbio; u nastavku će se pokušati drukčije sastaviti, da iz njega ne curi na sve strane.
Veliki korak za Kuščevića s kojim je, barem na određeno vrijeme, sačuvao visoki politički status, zasluženo ili nezasluženo, još će se o tome vjerojatno raspravljati, može biti mali korak za Vladu, i šire za vladajuću politiku, ako to bude početak promjene političke paradigme. A to znači da se politika vrati moralu, a moral politici. Novo radno mjesto bivšega ministra nije ni stotinjak metara udaljeno od staroga, što bi moglo povlačiti nove repove, koji se posebno ne mogu pripisati ni njemu, ni premijeru Plenkoviću koji ga je, napokon, ispratio iz Banskih dvora. Računanja kvadrature kadrovskih krugova uglavnom su i dosad davala negativne rezultate. Micanjem Kuščevića, Andrej Plenković postigao je prvu polovicu svoga cilja – da mu stigmatizirani ministar dalje ne opterećuje Vladu. Sam je to priznao kad je najavio rekonstrukciju svoje Vlade, što po definiciji znači da svi ministri neće na sadašnjim položajima dočekati kraj mandata, i da će u Vladu doći novi ljudi, bez političkih hipoteka i s potvrđenim profesionalnim statusom.
Rekonstrukcija Vlade je šansa, možda posljednja, da Andrej Plenković spasi mandat. Predugo je spašavao neke svoje ministre, koji to nisu zasluživali; sad je vrijeme da spašava sebe. Za njega je nepovoljno što su i Vlada i HDZ dospjeli u negativno razdoblje, kad se spirala okrenula na drugu stranu, kad pobjednička stranka više ne djeluje pobjednički. Nije opozicija naglo sazrela; više je vladajuća stranka počela otkrivati vlastitu nezrelost. Neraščišćeni unutrašnji odnosi, evidentni sukobi i oko vlasti i oko časti, podrške s figom u džepu, sve je to dovelo do toga da se promijeni tendencija – da HDZ stane padati, a da konkurentima akcije stanu rasti, iako se ni ne pojavljuju na burzi s nekim novim idejama. Iskustvo pokazuje da je promjena tendencije vraški opasna stvar u politici: kad do nje dođe, teško ju je zaustaviti.
Time što se opredijelio za temeljitu obnovu Vlade, da odgovori na zahtjeve javnosti, a ne za kozmetičke promjene, da umiri koalicijske partnere, Plenković je i sam priznao da je s Kuščevićem dugo taktizirao, i da dugo oklijeva s nekim drugim ministrima koji su mu ugrozili visoki rejting i u HDZ-u i u javnosti. Nova Vlada teško može biti reformska vlada; to ne treba očekivati: reforme se provode u prvoj, a ne u posljednjoj godini mandata. Opravdano je, međutim, očekivati da to bude Vlada sastavljena od ljudi koji su svjesni kakvu odgovornost (s)nose, koji su politički zreli da neće praviti gafove koji se na prave ni u osnovnoj političkoj školi, i koji su kompetentni da mogu donositi teške, a pravedne i zakonite odluke. Ukratko, koji će se staviti u službu države, a neće državu stavljati u svoju službu. Da i likom i djelom afirmiraju Vladu, a ne da joj stvaraju probleme.
Čistoća je i u politici pola zdravlja. Ni jednoga Plenkovićeva ministra, ni onog kojeg će ostaviti u Vladi, ni onoga koga će u Vladu postaviti, ne bi do kraja mandata smjela sustizati njihova sumnjiva prošlost. Svaka nova afera poništila bi pozitivne efekte rekonstrukcije. Prirodno je da je stranački vrh svome predsjedniku dao slobodne ruke da bira ministre s kojima će voditi državu, a da ga ne veže iz koje će ih „košare“ birati; na njega je prebačena puna odgovornost da tako obnovi Vladu da ona ne ponavlja pogreške, ponekad dječje boljke (do)sadašnje Vlade, da bude stručna i kompetentna, zrela i odgovorna. Premijer može biti prvi među jednakima kad sve ide dobro; kad stane, on je šef Vlade koji među ministrima nema (ne)prijatelja. Svi ne mogu proći kroz filtar rekonstrukcije, čak ni da su vremena manje teška a zadaća manje izazovna. Plenković je najavio promjene u vladi; kasno je da mijenja politiku na kojoj će vladati.
Jedan je akutni problem otklonjen, ali samo jedan; drugi su ostali, čekaju rekonstrukciju. Što zbog pritiska afera, koje su ga pratile, što zbog loše i neuvjerljive obrane, koja ga je vukla na dno, Lovro Kuščević postao je najslabija karika Plenkovićeve Vlade; to što je i sam premijer od njega digao ruke ne znači da može i dalje biti slijep pored zdravih očiju da ne vidi da ima i drugih slabih karika; dosad ih je branio na svoju štetu, a na štetu ugleda same Vlade. I njega bi „barabe iz vlastitih redova“ došle glave da mu Kuščević nije otvorio oči, da se sam uvjeri koliko obrana slabih ministara slabi Vladu ( njega). Za njega je rekonstrukcija svojevrsni ispit zrelosti koji mora položiti želi li sačuvati izglede HDZ-ovu predsjedničkom kandidatu, održati stabilnost da može voditi Europsku uniju i sačuvati perspektivu za pobjedu na parlamentarnim izborima. Nakon očekivanoga odlaska Lovre Kuščevića iz Vlade, i uoči najavljene rekonstrukcije, Andrej Plenković izišao je na brisani prostor. Sve što napravi, može se upotrijebiti protiv njega.
Možda se i mirko želi prijaviti za ministra npr. za dijasporu !?