Kuka i motika podigla se nakon što je Ladislav Ilčić prozborio koju o menstruaciji, ovulaciji i problematici predmenstruacijskog sindroma, pa sada čovjeka razvlače nevladine udruge, stranački odbori, novinarska čeljad i virtualna zajednica, samo zato što je rekao istinu, štoviše, znanstvenu činjenicu o utjecaju hormona na ženske osjećaje i raspoloženja. U čemu je stvar? Bit će da je stvar u tome tko govori, da je stvar u osobi, a ne u sadržaju, tko će ga znati.
Izgleda da žene o toj tematici ne žele slušati iz usta savjetnika u Ministarstvu kulture mjerodavnog za sindikalna pitanja i radnička prava. Čini se da žene o svojim menstruacijskim ciklusima ne žele slušati od predsjednika stranke Hrast koji participira u vlasti zahvaljujući 571 glasu osvojenom na proteklim lokalnim izborima, ne dijeleći njegovu potrebu da s javnošću podijeli intiman podatak poput onog da nikada nije masturbirao. Teze o tome da evolucija nije jednako djelovala na oba spola, ispada, žene bi radije slušale od kakvog znanstvenika, zdravstvenog radnika, uglednog ginekologa nego od violinista, člana Simfonijskog orkestra HRT-a, muškarca nesumnjivo bogata iskustvom sa ženama.
Čudna su bića te žene, prevrtljive, zahtjevne, kratkog fitilja... tko bi im ugodio? Kada se već činilo da će krvave velebitske gaće Steve Culeja biti jedini donji veš u javnom prostoru, izgleda da ženama nije sjelo zabadanje neželjenog, nepoznatog nosa u menstruacijski kalendarić, pritom od jednog kulturnjaka, kakvim se titulira. Bit će da se još nisu oporavile od gužve u krevetu koja je nastala kada im je portal Željke Markić sugerirao s kim trebaju lijegati, a da to nipošto ne bude pas. Preosjetljive kakvima ih je dragi Bog već stvorio, gorko su reagirale i onda kada su ih molitelji pred bolnicama diljem Hrvatske dočekivali poput kakve moralne policije, poput inkvizicije preispitujući njihove osobne izbore i teške odluke koje su u tišini morale same donijeti.
Sve upućuje na to da žene teško prihvaćaju da su hrvatski konzervativci toliko liberalni da glasno i javno progovaraju o “onim danima u mjesecu”, o intimi o kakvoj se ni same ne ufaju progovoriti, pogrešno računajući da je pravo na izbor za koji su se izborile još njihove bake neumitni civilizacijski doseg. Ispada da su im lekciju o slobodama očitali isti oni konzervativci koji su glasnice poderali upozoravajući na opasnosti seksualne materije u školama, koji već godinama ratuju protiv zdravstvenog odgoja koji uključuje informacije o odgovornom spolnom ponašanju, a sada poput najuzornijih zapadnih naprednjaka ruše svaku tabu-temu.
Da su uravnotežene, širom bi otvorile vrata spavaćih soba i glasno progovorile o svojoj intimi, s iznimkom nasilja o kojem bi, dakako, šutjele. No, kako uravnotežene nisu, preostaje im da na Ladislava Ilčića bjesne u tišini, no od hormonima upravljanih prevrtljivica drugo čovjek nije mogao ni očekivati. A tko će ih bolje razumjeti od violinista koji je vlastiti višak hormona strpljivo kanalizirao dok nisu eksplodirali u ambiciju koja pretendira potrajati puno dulje no “oni dani u mjesecu”. I sasvim mu dobro ide.
Ovaj "satirični" uradak upućuje na neospornu činjenicu da gospođa novinarka ne barata niti osnovnim biološkim činjenicama,niti je dnevno-politički informirana , niti razumije ili,još gore,namjerno pogrešno interpretira izjave Ilčića. Navijačko novinarstvo. Drugačije,izgleda,niti ne postoji.