U proteklih nekoliko dana, otkako je Slovenija prilično agresivno najavila da će stupiti u posjed nad tri četvrtine zaljeva između Pirana i Savudrije, i hrvatska i slovenska javnost već je naučila imena tamošnjih ribara i njihovih brodova jer ne silaze s ekrana. To je naravno površinski dio priče o hrvatsko-slovenskoj granici na moru u kojem se međudržavni spor svodi na sudbinu ukupno 60 ribara s obje strane.
Kako je ulov u ovo doba godine nikakav, ribari sljedećih dana neće niti izlaziti na more, pa će time i nestati “glavni” izvor priče za medije. Pravi razlog napetosti i prava pozadina nalazi se deset do dvadeset kilometara sjevernije, gdje se nalaze luke Kopar i Trst, koje se natječu u preuzimanju primata najveće luke juga EU. I svake godine ulažu stotine milijuna eura u dogradnju svoje infrastrukture. Već sada uskim morskim prolazom kroz hrvatsko more godišnje prolaze milijarde eura roba, a za koju godinu promet će porasti 50 posto.
Pogotovo kad Slovenci dovrše gradnju drugog kolosijeka brze pruge, što financira EU i Mađarska, koja sama ulaže 250 milijuna eura. Trst je glavna luka i za Poljsku, kao što Kopar postaje glavna izvozna luka za moćnu njemačku automobilsku industriju. Kroz Kopar je samo prošle godine prošlo 800 tisuća automobila u oba smjera, kao i 800 tisuća kontejnera. Kroz Kopar godišnje prođe 26 tisuća vlakova! Stoga analitičare nije iznenadilo što se u prvoj minuti zaoštravanja spora Hrvatske i Slovenije odmah javila Njemačka i stala na stranu Slovenije.
A u drugoj minuti javila se i Europska komisija i pokazala veće razumijevanje za slovenske nego za hrvatske stavove. Jednostavnije rečeno, spor oko hrvatsko-slovenske granice na moru ne odnosi se na ribe koliko na interese velikih kompanija i država koje ne žele da Hrvatska bude u poziciji ugrožavati im slobodu prolaza prema Trstu i Kopru. To je geostrateški surova istina koja nije emotivna, nego iskalkulirana time što Hrvatska, za razliku od Slovenije, nije dio tog velikog biznisa i uhodanih prometa. Nego se i dalje bori s titulom malog i nepouzdanog gospodarskog partnera.
To što je Hrvatska izvan ove igre njezina je krivnja. Radili smo sami protiv sebe kada smo dopustili da negdašnja najjača sjevernojadranska luka Rijeka znatno zaostane za Koprom, koji već sada vrti dvostruko više prometa. Skorašnjim dovršetkom novog kolosijeka Kopar će još više nadvisiti Rijeku. Za razliku od Hrvatske, Slovenija je odavno isplanirala strategiju razvoja infrastrukture i izravno spajanje na dotok industrijskih i svih vrsta roba iz velikih europskih država. To što su te države u gospodarstvu i infrastrukturno i energetski povezane sa Slovenijom i Koprom pretočit će se sada i u političku potporu Sloveniji u aktualnom sporenju s Hrvatskom.
Sve ove godine u svim hrvatskim vladama očito nikoga nije zabrinjavalo to infrastrukturno samosakaćenje Hrvatske. Naprotiv, kada su neke zemlje poput Kine i Južne Koreje gotovo molile hrvatske vlade da ih uključe u gradnju željeznica i širenje luka u Rijeci i Pločama, bile bi glatko odbijene. Vrijeme koje dolazi pokazat će da je Hrvatska upravo ovdje, na svom terenu, izgubila na snazi, a time znatno oslabila i svoj politički položaj danas kada se rješava morska granica na sjevernom Jadranu. Te okrutne činjenice, međutim, ne znače da bi hrvatska Vlada sada trebala slegnuti ramenima, nego postaviti se u poziciju za političku trgovinu. Ako moćne zemlje EU žele siguran trgovački pravac, mora i Hrvatska od toga imati znatne gospodarske koristi. Što znači da Hrvatska mora zahtijevati da i luke Rijeka i Ploče dobiju jednaku potporu EU kao što su ih dobili Kopar i Trst. To što je u međuvremenu najveći pojedinačni vlasnik luke Rijeka postala tvrtka iz Poljske govori tome u prilog. Ne probudimo li se, doživjet ćemo čestu sudbinu onih naših građana koji posjeduju vrijedne građevinske parcele, na kojima ne grade, nego im je zemljište zaraslo u šikaru, a kada se nakon godina nebrige pojave, vide da su susjedi sagradili kuće i da je svaki pritom “gricnuo” pokoji metar njihova zemljišta.
Konačno jedan pametan članak, bravo!