– Kad sam vidjela fotografiju pretučenog dječaka, zgrozila sam se od šoka. A kad sam doznala da mu je to učinio moj sin... – odmahnula je glavom i zaplakala majka 16-godišnjaka, najstarijeg od trojice dječaka prijavljenih da su u četvrtak predvečer brutalno pretukli 14-godišnjaka koji se vraćao doma iz škole.
– Da mu je barem pomogao, odveo ga u Dom zdravlja nakon svega što su mu napravili... Ovako, ostavio ga je na ulici. K’o psa. Stalno mi je pred očima slika tog dečka, sve na svijetu bih dala da se to nikada nije dogodilo. Ni muž ni ja ne bježimo od odgovornosti, naš sin je kriv i bit će kažnjen. Ali, kao roditelji, ne možemo vjerovati da je naše dijete u stanju takvo što napraviti. A napravio je – kaže.
– Zaslužio je kaznu – potvrđuje i otac dječaka, jedini zaposleni u toj višečlanoj obitelji.
Njihov sin je, pričaju, završio osmoljetku, no nikada nije volio učiti pa je jedan razred i ponavljao. Lanjskog rujna krenuo je u Zagreb u srednju. Istina, samo krenuo.
Lagao da ide u školu
– Svaki dan ujutro odlazio je sa školskom torbom, a kad je nastava završila, vraćao se doma. Tek kasnije, kad su nas zvali iz škole i pitali jesmo li ga ispisali, otkrili smo da na nastavi uopće nije bio. Vodili smo ga u savjetovalište, na testiranje od droga. Nalazi su bili negativni. Ispisali smo ga iz škole, a on nam je kazao da bi htio biti profesionalni vozač – govore roditelji, priznajući da ni sami ne znaju što se to s njihovim sinom od jeseni počelo događati.
– Ni sam ne znam koliko su oni svjesni što su napravili. Zapravo, vjerujem da tek sad dolaze k sebi. Ja sam sinu i jednom od trojice kazao da je to što su učinili pokušaj ubojstva i da je to tek malo blaže od onog najgoreg, ubojstva – kaže otac 16-godišnjaka.
Koliko se dugo njihov sin družio s prijavljenim maloljetnicima, dvojicom 15-godišnjaka iz svog susjedstva, ovi roditelji ne znaju. Tek kažu da im nisu ulazili u kuću, da njihove roditelje ne znaju otprije, a ni sada nisu sigurni na kojim adresama žive. Ne znaju ni tko je dječak kojega su pretukli. – U mislima sam se već tisuću puta ispričala njegovoj mami i ostaloj obitelji. Da, htjela bih joj reći koliko mi je žao, a ne mogu se ni staviti u njezinu poziciju, ne mogu znati kako joj je – kaže plačući.
No, do njezinih suza i isprika majci dječaka nije sad stalo; ima dovoljno svojih muka i briga, treba misliti kako pomoći vlastitom sinu.
– Ne, ne želim razgovarati s njom. Što će mi reći? Samo bih htjela vidjeti kako izgleda taj njezin sin koji je ovo učinio mome djetetu. Trebala je o svemu misliti prije. Znate ono – prve tri su najvažnije. Sad i nemam vremena, žurim se u bolnicu svome djetetu – izgovorila je u jednom dahu majka napadnutog dječaka kad smo joj kazali da sjedimo s roditeljima napadača koji bi im se željeli ispričati za zlo koje je učinio njihov sin.
Na sud u lancima
– Bili smo na ispitivanju, ja sam vidjela kad su ga na sud doveli u lancima. Rekao je da mu je jako žao, ali sad je kasno za to – svjesna je majka dječaka. Kaže da u dan i pol, koliko je prošlo od napada do uhićenja, na sinu nije primijetila ništa neobično, niti joj je kazao što je učinio. – Samo su me u subotu oko 13 sati nazvali iz policije i rekli mi da dođem. Kazali su mi što je napravio i da će se pobrinuti da što dulje ostane zatvoren – govori majka. Nekoliko ulica dalje od njihova doma kuća je uhićenog 15-godišnjaka. Otac mu je ne tako davno umro, živi s majkom i bakom.
– Ne, ne znam što bih rekla. Snaha kaže da on ništa nije učinio, njega su zvali na telefon, da dođe na stanicu. Strašno je ako to nije napravio, još strašnije ako jest – izgovorila je baka na ulazu u dvorište. Nepoznate, kaže, ne pušta u kuću jer ju je strah da je tko ne opljačka.
Roditelji nasilnika: Zašto ga je ostavio kao psa? Kriv je!
– Da mu je barem pomogao, odveo ga u Dom zdravlja nakon svega što su mu napravili... Ovako, ostavio ga je na ulici. K’o psa. Stalno mi je pred očima slika tog dečka, sve na svijetu bih dala da se to nikada nije dogodilo.
Komentara 50
Dobro,dajte,dosta više!Što ste navalili na ljude?Da su krivi,krivi su,ali bez oprosta nema mira.Koliki su (čak i meni)napravili PUNO gore stvari koje ne mogu niti napisati pa sam oprostila jer bez toga ne bih preživjela.Ne kažem da djeca ne trebaju biti kažnjena,ali daj se malo poslušajte.Puni ste mržnje!
Naravno, roditelje treba poslat na prisilni rad na 20 godina jer su rodili i odgajali ovakve ništarije. Oni su prvi odgovorni
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Nikome se nedogodilo. Nadam se kako makar dio onih koji komentiraju imaju djecu. Isključujem one koji su djecu odgajali do 90-ih. Vjerujte mi znam iz osobnog iskustva i radnog da je sada odgojiti dijete i \"izvesti ga na pravi put\" daleko, daleko teže. Prvo osobno se ne slažem da treba tajiti imena. Bez obzira na cijenu imana se moraju znati. Jednostavno nema smisla štiti nasilnika od žrtve, a žrtva je prije svega dječak, njegova obitelj ali i svi ljudi koji suosjećaju s njima. Već od škole koja je zabranila npr. javno informiranje o ocjenama i ponašanju djece na riditeljskim sastancima da bi se zaštitio integritet djeteta ili već što je pogrešno. Nema više javne osude, nema više srama, a bogme nema više ni informacija. Zato malo pročitajte ovaj članak, nitko nikoga ne zna, protok informacija je nikakav, pa kako onda možemo pomoći djeci? Danas roditelji, jer su krivo usmjereni, smatraju kako svoje dijete štite ako negiraju prigovor drugih na njegovo ponašanje, od najmanjih nogu. Važne su prve tri, doista, ali je važno i to kako smo njihove roditelje poučili, kako se oni osjećaju, što oni misle. Vjerujte mi da je sve više zbunjenih roditelja, više ne prepoznaju svoju ulogu ali niti načine odgoja, čak u ovakvom načinu života sve češće su spriječeni provesti vrijeme s djetetom i odgajati ga. Danas je hvala bogu došlo vrijeme da oni koji uče, stalno uče i roditelji ih praktički i ne viđaju, oni koji ne uče \"prodaju zjake\" i jednostavno nemaju što raditi. Zamislite neki dan slušam sina i njegova prijatelja. Profesor u jednoj obrtničkoj školi kaže da zadatke i ode iz razreda, vrati se na kraju sata (ne jednom), profesorica pita djecu (istu tu) pa dobro je li ona uopće trebala doći, dobije odgovor da nije i ona ode, puštaju ih iz razreda i sl. U školama kakva je gimnazija iživljavaju se nad djecom i opterećuju ih svim i svačim, do granice izdržljivost. Mnogi od njih se umore od života prije nego su počeli. Kakva je perspektiva ove djece? U osnovnoj školi znam nastavnicu koja je kupovala cigarete i sokove učenicima da bi izašli s nastave ili bili tihi. Profesori i nastavnici se boje reći bilo što jer im osvane automobil izgreban, a naplatiti štetu teže je nego hodati po trnju. Treba li još primjera. Djeca kupuju alkohol bez ikakvih sankcija za ugostitelje i prodavače (što kažete na Dom u Osijeku, vele da su kupovali bez većih problema). Djeca tinejdžeri znaju tko preprodaje tabletice i tko ih troši, samo policija ne zna. Mogu li nam djeca biti bolja? Mogu li i znaju li roditelji bolje? Nekada doista postoji odgovornost, a nekada nas jednostav no pogodi \"kao grom\". Da bi se točno znalo što i kako dalje s ovim dječakom s obitelji, s djecom nasilnicima s nijivoim obiteljima, treba daleko više novca i sturčnosti (sturka je obično jednostavna samo su neki skloni komplicirati stvari da bi vladali), treba puno više ljudi, vjere u opći boljitak onih koji rade ali i onih koji trepe. Kako to postići? Nije tako teško samo treba dobre volje političara. Umjesto cesta, možda su prioritet djeca i znanje!