Saborski zastupnik Veljko Kajtazi često je u fokusu javnosti zbog svojih britkih političkih poruka. Čovjek koji u Saboru predstavlja Rome ovih je dana ponovno izazvao pozornost primjedbom na naziv predstave “Ciganin, ali najljepši”, koja je nedavno premijerno prikazana u HNK. S Kajtazijem smo razgovarali o tome, privatnom životu, ali i o problemima hrvatskih Roma.
Kako je danas biti Rom u Hrvatskoj, što vas najviše tišti?
Danas je općenito jako teško biti Rom. I prije nego što sam postao saborski zastupnik, sam sebi postavljao sam pitanje je li teže biti Rom ili opstati kao Rom. To govorim zato što od samog početka postoje predrasude prema Romima i od kada znam za sebe prisutna je diskriminacija Roma. Diskriminaciju i predrasude osjećao je svaki Rom, bez razlike gdje se rodio i živio... Rođen sam u multinacionalnom gradu na Kosovu, Kosovskoj Mitrovici. Tamo sam proveo 13 i pol godina, nakon čega sam krenuo u srednju vojnu školu u Rajlovac pokraj Sarajeva, gdje sam završio i vojnu akademiju, a moj prvi zadatak službovanja bio je Zagreb. Svu snagu i poticaj za sve što sam postigao u životu davala mi je moja obitelj, a posebno majka koja je bila nepismena. Nas je bilo šestero, a ja sam treće dijete. Svi smo završili studije, što je jako rijetko u romskim obitelji. Mama nam je svima uvijek govorila da moramo biti bolji od drugih, s posebnim naglaskom na obrazovanje. Počeo sam trenirati karate 1972. i postao jedan od najboljih u svojoj generaciji. Pokazao sam da i Romi mogu biti najbolji. Tako sam 1981. proglašen najboljim sportašem Hrvatske.
Obišli ste ovih dana Rome u Međimurju i okolici Siska, što su vam poručili?
Za razliku od drugih nacionalnih manjina, romska zajednica ima nekoliko strateških dokumenata koje je donijela Vlada, a koji nisu realizirani. Na žalost, iako su ti dokumenti, koje je Vlada donijela o poboljšanju uvjeta života Roma, jako dobri, te su njima obuhvaćeni svi problemi, teško ih se provodi na operativnoj razini, a za to ne postoji nikakva odgovornost. Romi nemaju osnovne uvjete za život, još uvijek imaju problema sa stanovanjem, školovanjem, zapošljavanjem i sa zdravstvenim osiguranjem. Tu ulaziš u začarani krug. U romskim naseljima još nema vode, struje i asfalta jer nema dovoljno političke volje za rješavanje tih problema. U Hrvatskoj ima 17 tisuća Roma, a samo je 20 posto njih riješilo svoje probleme. Sami, bez pomoći države i fondova Europske unije.
Jeste li razgovarali s premijerom Plenkovićem, što vam je rekao?
Problem Roma u Hrvatskoj nije samo zbog ove Vlade, već zbog svih Vlada u Hrvatskoj. Na žalost, ti problemi postoje otkad su Romi na ovim prostorima. Procjenjuje se da su prvi Romi na područje Hrvatske, odnosno Dubrovnika, došli još u 14. stoljeću. Romi su prihvatili i običaje i kulturu u svim zemljama u koje su došli. Mijenjaju imena i prezimena kako bi opstali u ovom društvu koje im ne pruža ni minimum. Nije dovoljno nekom omogućiti školovanje ako mu se poslije neće otvoriti mogućnost zapošljavanja. Nas Roma ima oko 25 milijuna u Europi i nemamo svoju matičnu državu, ali unatoč diskriminaciji i predrasudama, opstajemo. Službeno je u Hrvatskoj zaposleno samo pet Roma koji rade u javnim ustanovama! Otkad sam postao saborski zastupnik prije sedam godina, uspio sam napraviti iskorak, ali to nije dovoljno. Pokrenuli smo i proces legalizacije romskih naselja. Ali, za to treba jako puno sredstava i zato bi Vlada to trebala preuzeti na sebe i izvući potrebna sredstva iz fondova EU. Dosad smo procesom legalizacije obuhvatili više od tisuću romskih objekata, a od ove Vlade očekujem da proces završi.
Kako to da u Pitomači do polovice mjesta imamo siromašne hrvatske kuće, a od polovice ultrabogate romske? Kako su se ti Romi obogatili?
Prema popisu stanovništva, Virovitička županija ima samo 12 Roma. U Pitomači, gdje se zna da žive naši Romi, oni se ne deklariraju kao Romi, već kao Hrvati. Zbog toga moj tim i ja pripremamo projekt popisa stanovništva 2021. godine kako bismo dobili uvid u to koliko Roma živi u Hrvatskoj. Prema našoj evidenciji, nema nas samo 17 tisuća, već između 38 i 44 tisuće. Na žalost, postoji jako puno Roma koji se boje i srame svoje nacionalnosti te se deklariraju kao Hrvati, a mislim da je to opasno za sve. Naime, živimo u 21. stoljeću i demokratskom sustavu koji podrazumijeva velike slobode te smatram da ne bi trebala postajati nikakva bojazan da se deklarirate onim što zapravo jeste.
Zašto Romi najčešće skupljaju staro željezo?
Na žalost, kada su Romi kopali po smeću, nitko nije reagirao, a sad je i puno ostalih građana prisiljeno na to. Romi su počeli skupljati željezo jer ne žele prositi i tu su opet naišli na brojne prepreke. To je bio način za opstanak u raznim uvjetima. Ako bih morao istaknuti jedno zanimanje, rekao bih da su Romi prije svega dobri trgovci. To ih je na kraju i dovelo na ove prostore. Istina je da mnogi opstaju skupljanjem sekundarnih sirovina, ali i taj način opstanka ugrožen je nakon što se su se ulaskom u EU postrožila pravila koja to reguliraju. Za ono malo željeza što skupe kažnjava ih Ministarstvo unutarnjih poslova ili centri za socijalnu skrb. Na taj način mi od zdravih, mladih i sposobnih Roma radimo invalide jer im ne omogućujemo da rade. Paradoksalno je da mi tražimo uvođenje radne snage iz stranih država, a imamo mlade i zdrave Rome koji žele raditi i samo ih treba educirati. Velik je problem što Romi, baš kao i ostali, a posebno mladi, teško dolaze do posla. Međutim, Romi se često susreću i s dodatnim ograničenjima pa, kada se jave na natječaj putem telefona, izgleda sve u redu, ali kada dođu na razgovor i poslodavac vidi da su tamnoputi, vrlo često se dogodi da čuju rečenicu: „Javit ćemo vam se naknadno.” Što se, naravno, nikada ne dogodi. Imali smo slučaj da jedna gospođa nije htjela primiti na praksu Romkinju. Rekla je da će radije platiti kaznu. Ona je zaista platila kaznu od šest tisuća kuna i ostala pri svom stavu. Isto kao kad je jedna romska obitelj tražila kredit u banci koji im je odbijen jer su Romi. Nakon šest mjeseci, kada je ta obitelj promijenila imena i prezimena, dobili su kredit. To je strašno.
Kako idu vaši napori za obrazovanje Roma – pomaže li vam država u tome. S druge strane, postoji li kod nekih romskih obitelji otpor prema školovanju vlastite djece?
Istina, kada dođem u romska naselja, želim motivirati djecu da idu u školu. Žao mi je što i srednja škola nije obvezna kao i osnovna. Na taj bi način Romi bili primorani ići u školu i podigli bi nivo obrazovanja. Mogu vam reći da sam puno radio na kurikulnoj reformi s profesorom Budakom i s gospodinom Jokićem. Imao sam nekoliko sastanaka s njima na kojima sam tražio određene izmjene, na što su oni i pristali. Te su izmjene bile vezane upravo za poboljšanje školovanja djece romske manjine. Vjerujem da će ono što sam dogovorio s profesorom Budakom i gospodinom Jokićem provoditi i ministrica obrazovanja.
Ima li u posljednje vrijeme primjera zlostavljanja Roma u Hrvatskoj?
Naravno da ima. Zlostavljanja se događaju u svakom većem naselju, a najviše u Međimurskoj županiji, gdje ima najviše pripadnika romske zajednice. Isto tako osuđujem postupke i romske manjine prema većinskom stanovništvu. Moramo osigurati minimalne uvjete za život svih građana. Mogu prihvatiti da se romsko dijete uprlja, ali ne i da smrdi jer nema uvjete za održavanje osnovne higijene. Zbog toga pravim veliki pritisak na Vladu i na Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje kako bi njihov rad obuhvatio i Rome. Mislim da za ova pitanja dosad nije bilo dovoljno senzibiliteta, pogotovo na razini javnih politika. Po uzoru na druge države, moramo naći bolji model – recimo ukidanje ovisnosti o socijalnoj pomoći, osiguranje minimalnim uvjeta života uz obvezno zapošljavanje koje bi onemogućilo da od mladih i sposobnih Roma nepotrebno pravimo invalide. S druge strane, kod nas u Hrvatskoj velik broj ljudi ne mari kako će i na koji način Rom živjeti, hoće li e skupljati boce ili željezo ili će krasti od drugih da opstane, ući u supermarket i ukrasti nešto hrane. To je, na žalost danas borba za opstanak. Nikada Rom nije ušao u banku i ukrao milijun kuna. Oni, ako i čine štetu... to je uglavnom sitni kriminal, kako bi opstali.
Koliko danas romska obitelj u Hrvatskoj prosječno ima djece?
Za razliku od proteklih godina, dolazi mlada generacija Roma koja drugačije razmišlja i organizira svoj život. Danas je neki prosjek od dvoje do četvero djece. Isto tako se podignula i dobna granica kada se Romi vjenčaju. Svi znamo kako su se nekada vjenčavali kao djeca, a sada se žene nakon 20-e godine.
A sad malo o vašoj političkoj karijeri – u Saboru ste u doba Milanovića bili u Klubu HNS-a. Kakvo je danas vaše mišljenje o HNS-u, koji sada koalira s HDZ-om?
Točno je da sam u svom prvom mandatu bio u klubu HNS-a i preko njih sam pokušavao rješavati pitanje romske zajednice. I sada sam uz vladajuće jer mislim da ću na taj način najbolje pomoći romskoj zajednici. Neovisno o mojim načelima, mislim da treba slušati moje biračko tijelo, a Savez Roma u Republici Hrvatskoj, KALI SARA kao krovna romska organizacija, smatra da je ta odluka dobra. Kao predstavnik jedne tako ugrožene manjine nemam prostora za politikantstvo, nego sam dužan činiti sve da pomognem najugroženijoj zajednici u našem društvu. Što se tiče HNS-a, mislim da su i oni donijeli dobru odluku jer s novim izborima ništa se ne bi promijenilo i rezultat bi bio isti. Mislim da je predsjednik HNS-a gospodin Vrdoljak u tom trenutku donio politički mudru odluku. A što se tiče koalicije između HDZ-a i HNS-a, sve ovisi o tome hoće li biti reformi na kojima inzistira HNS, pitanje obrazovanja s obzirom na to da je ministrica Divjak obećala drastične promjene.
Podržali ste Milanovića i Plenkovića, ali ne i Karamarkovu Vladu. Je li, po vašem mišljenju, u redu da zastupnici nacionalnih manjina mogu biti prevaga oko sastavljanja vlade?
Istina, podržali smo Vladu Milanovića i Plenkovića. Premijer Plenković iznenadio me jako u pozitivnom smislu jer imamo česte razgovore i kontakte i nijedna odluka nije donesena bez razgovora i dogovora s koalicijskim partnerima. Velika očekivanja imam od Operativnih programa koje je njegova Vlada usvojila za nacionalne manjine. Što se tiče Vlade Tihomira Oreškovića, moram vam reći da njegova Vlada, daje surađivao s Klubom nacionalnih manjina, sigurno ne bi pala i bila bi stabilna te bi još uvijek bili na vlasti. Zašto oni nisu htjeli s nama … morat ćete njih pitati jer mi smo im bili na raspolaganju i bilo nam je stalo da se ta Vlada održi i da ne dođe do prijevremenih izbora. Nacionalne manjine uvijek će davati stabilnost bilo kojoj Vladi koja doći. Moje je mišljenje kako ne treba smanjivati ovlasti zastupnika nacionalnih manjina već ih povećati ako je to moguće jer se problemi na koje upozoravamo sigurno ne bi riješili. Ja u svom radu prije svega upozoravam na socijalne nepravde, na nerazvijena područja i mislim da dajem glas građanima koji ga do sad nisu imali. To nije interes manjina i trgovina, nego rješavanje egzistencijalnih pitanja naših građana i vjerujte da je to jako težak posao. U tom smislu smatram da je u redu da nacionalne manjine budu prevaga oko sastavljanja Vlade jer samo na takav način mogu rješavati svoja pitanja.
Reagirali ste na naziv predstave “Ciganin, ali najljepši” rekavši da naziv predstave i motivi u njoj pridonose stereotipiziranju Roma koji naziv “ciganin” smatraju uvredljivim. Nakon brojnih reakcija – je li vam žao što ste tako reagirali ili smatrate da je dobro da ste otvorili javnu polemiku o ovome?
Prvo moramo shvatiti da pojam “Ciganin” još davne 1971. Međunarodna romska unija odbacila kao naziv za Rome. Toga se svi moramo držati. To je jedno. Drugo, ne može nitko od mene očekivati da ja dolazim na predstavu i slušam i gledam uvredljive riječi i poslije toga aplaudiram. Mojim ulaskom u Sabor, i općenito bavljenje politikom, sigurno je napravljena velika promjena. Možete li danas Afroamerikanca nazivati crncem ili nigerom? Riječ Rom u prijevodu znači čovjek i želio bih da nas svi na taj način gledaju, cijene i nazivaju. Osobno nemam ništa protiv ni romana ni predstave. Znam da je to napravio zbog ekonomskog razloga. Mnogi su se prije njega na račun Roma obogatili, i Goran Bregović i Emir Kusturica…. Ako je mislio pozitivno o Romima, neka jedan dio prihoda od romana i predstave donira za obnovu romskog naselja ili neka stipendira romske studente.
Onda vam vjerojatno smeta i naziv filma “Cigani lete u nebo”?
Ako je umjetnička sloboda, na koju se svi pozivaju, onda bih ja neke stvari drugačije nazvao, na neprimjeren način. Je li taj roman, predstava „Ciganin“ ili film „Cigani lete u nebo“ donio nešto dobro za Rome? Nije ništa, da jest, ja bih ga prihvatio. Na neki način ih je unazadio i unakazio. Zašto svi spisatelji i ostali „umjetnici“ koji me napadaju ne mogu shvatiti da ja imam istu takvu demokraciju i slobodu i mogu reći svoje mišljenje? Ja sam legitimni predstavnik Roma u Hrvatskoj i molim vas nemojte nas nazivati Ciganima. Svi znamo što se smatra pod pojmom “ciganin”, prljav, kradljivac…. Dok sam ja njihov legitimni predstavnik, ne želim da netko moje Rome naziva Ciganima. Što se tiče to što Ljubo pjeva „Ja sam Ciganin, ali najljepši“, on je Rom i sebe zove Ciganinom i to je njegova stvar. On na to ima pravo.
Hoćete li ići pogledati predstavu?
Naravno da neću. Roman sam čitao i moram vam priznati da sam se cijelo vrijeme ježio. Ono što mi je najviše smetalo jest to što je cijelo vrijeme spominjao Ciganjica i Ciganin. Mislim da javnost mora prihvatiti, da i nečija umjetnička sloboda, pa i dobra namjera, može uvrijediti i povrijediti.
Slušate li vi Zdravka Čolića? On isto pjeva o Ciganima čergarima?
Postoji jedna skupina čergara, to su nomadi…. Uvijek je jako bitno u kojem se kontekstu govori i radi. Na svim fasadama u Hrvatskom imate natpis „Mamiću, cigane“, i tu sigurno nisu mislili na Rome.
Što ste radili prije nego ste se počeli baviti politikom? Jeste li bili u JNA?
Naravno da sam bio. Bio sam i oficir JNA kao i mnogi drugi. I 1991. godine bio sam u Zagrebu na Plesu u vojnoj zrakoplovnoj bazi, po činu sam bio kapetan. Radio sam u kontroli letenja. Cijeli rat proveo sam u Hrvatskoj, a Hrvatsku sam sa stotinama djece i roditelja predstavljao u tim najtežim vremenima na međunarodnim sportskim karate turnirima, na što sam jako ponosan.
Ima li danas ijednog Rom doktor u Hrvatskoj ili netko tko će uskoro doktorirati? Ima li poznatih iz javnog života koji se ne žele deklarirati kao Romi?
Što se tiče samih doktora, imamo ih jako puno. Ja sam jako sretan jer u mojoj obitelji ima osam doktora i svi su deklarirani Romi. Na žalost, ima mnogo glazbenika, glumaca, pisaca i književnika te nogometaša u Hrvatskoj koji se ne žele deklarirati kao Romi.
Odakle ste vi podrijetlom? U Mostaru ima prezimena Kajtaz, imate li kakve veze s Hercegovinom?
Najvjerojatnije, kako su govorili moj tata i deda, mi smo došli upravo iz Hercegovine. Kada smo došli na Kosovo, kako bismo opstali, na naša imena i prezimena morali smo dodavati koje slovo. Tako smo mi od Kajtaz postali Kajtazi. Osim Cazine, imamo i Kajtazović. Po svemu sudeći, kako bismo opstali, dodali su -ović.
Žena vam je Dragica, Hrvatica, kako ste se upoznali?
Moram vam reći da me sve ovo vrijeme prati sreća, jako sam sretan. Sve što sam planirao, ciljao, sve sam to postigao. Prvi dio života, zahvaljujući obitelji, a poslije zahvaljujući velikoj podršci supruge Dragice. Da nije bilo njih, ne bih sve to u životu postigao. Moram vam ispričati jednu anegdotu. Dok nisam upoznao svoju ženu, imao sam curu u koju sam bio jako zaljubljen. To su bili mladenački dani. Kada smo se upoznali, rekla mi je da sam jako zgodan. Bio sam u vojnoj uniformi koja je tada bila moderna na ovim prostorima. Rekla mi je da sam pametan, snažan i sve je bilo odlično. Bila je ponosna na mene i obožavala me. Nakon šest mjeseci, kada sam joj rekao da sam pripadnik romske zajednice, prvo što je rekla bilo je: „Ajoj, što će reći moja mama kad sazna da si Rom?“ Možete zamisliti kako je to djelovalo na mene. U tom se trenutku moj svijet urušio. Međutim, mojoj današnjoj ženi Dragici, s kojom sam 34 godine u braku, a poznajemo se 37 godina, prvo što sam rekao jest da sam Rom, na što se ona nije obazirala, već je rekla da je najvažnije da sam čovjek koji je voli. Dragicu sam upoznao u Velikoj Gorici, i to sasvim slučajno. Moja je žena bila frizerka i bila je na praksi u frizerskom salonu u kojem sam se šišao. I bila je to ljubav na prvi pogled. Ono što mi je ostalo u sjećanju kada su došli roditelji moje Dragice k nama na Kosovo i vidjeli u kojoj raskoši mi živimo, kazali su kako su oni Romi, a ne mi.
Odakle su Romi došli u Hrvatsku? Je li Indija prava domovina Roma?
U tim su vremenima ratovi, kao i danas, često izazivali velike migracije. Iz Indije su današnji Romi tako došli do Europa, a poslije i na druge kontinente. Ove godine obilježavamo 1000 godina od početka te migracije.
Romi (cigani) su neradnici, kradljivci, lopovi i prevaranti. Svi koriste socijalnu pomoć i iskorištavaju državu (građane koji izdvajaju za porez), a svi odrasli su bili najmanje jednom osuđeni na izdržavanje zatvorske kazne. Manje od 5 % njih je ikada radilo u nekoj firmi. Švercaju sa ukradenim željezom i bakrom. Možemo svako malo vremena u novinama pročitati da je nekog od njih ubila struja u pokušaju krađe električnih bakrenih vodova koji su pod naponom. Nitko od njih ne želi slati dijecu u školu, ne žele živjeti i raditi kao ostali narod. Uz sve navedeno bave se krijumčarenjem ljudi, droge i oružja. Sramote cijeli hrvatski narod ti cigani koji imaju našu domovnicu, jer se spominju (nakon što su uhvaćeni u krađama, razbojstvima ili ubojstvima) u ostalim zemljama kao Hrvati, jer posjeduju hrvatske dokumente. Užas jedan. Bilo bi dobro za sve nas da se okrenu poštenom životu, ali to se vjerojatno neće desiti nikada.