“Duboko kajanje i žaljenje zbog žrtava u pljački Fine u Zvonimirovoj ulici, u kojoj sam i ja na neki način sudjelovao, motiv su mog ovakvog iskazivanja. Nadam se da će moj iskaz pridonijeti otkrivanju pravih počinitelja te da će nagrada koju je raspisao Sokol Marić pripasti obiteljima žrtava. Iako to ne može ništa popraviti...”
Filipović mu bio cimer
Tim je riječima Ivan Boršić (35), trenutačno u pritvoru zatvora u Remetincu, objasnio što ga je nagnalo da prvo policiji, a zatim i pred istražnom sutkinjom zagrebačkog Županijskog suda iznenada ispriča mnoge tajne zagrebačkog podzemlja. A među njima i onu o ubojstvima Drage Renara i Stipe Mušana, dvojice zaštitara Sokola Marića ubijenih u rujnu 2005.
Zbog te krvave pljačke Fine sudilo se ekipi predvođenoj Nenadom Filipovićem. Iako je Filipović na kraju oslobođen zbog nedostatka dokaza te je umro od predoziranja u ljeto 2009., ne doživjevši kopernikanski obrat u slučaju Fina, zanimljivo je zapravo da su se on i Boršić – poznavali. Naime, dijelili su ćeliju u zatvoru u Puli, gdje je Boršić “ležao” zbog trostrukog ubojstva i dvostrukog pokušaja ubojstva počinjenog 1995., a Filipović zbog razbojstva u banci s kraja 90-ih. Upravo Filipović bio je spona koja je povezala Boršića i Antu Rosu. Istog onog Rosu koji je, kako se sumnja, s Boršićem isplanirao krvavu pljačku Fine te čije je ubojstvo, kako se sumnja, lani u prosincu naručio – upravo Boršić.
– Rosu sam preko Filipovića upoznao nekoliko mjeseci prije no što je počinjena pljačka Fine u Zvonimirovoj. On je uglavnom bio financijer, točnije organizator jer je nabavljao oružje, lažne putovnice, aute, davao je “tipove” (u žargonu podzemlja točna informacija gdje je novac, u koje je vrijeme najlakše dostupan, raspored prostorija...) i sve drugo što je trebalo da se počini razbojstvo. Roso je u to vrijeme pripremao pljačku Fine u Zvonimirovoj pa se raspitivao o meni kod svojih poznanika u policiji. Bio je čuo za mene, govorilo se da sam počinio neka razbojstva i da me policija zbog toga obrađuje... Preko Nenada Filipovića ugovorio sam sastanak s njim te smo se našli u nekom kafiću u Novom Zagrebu. Kada se Filipović odmaknuo od nas, dogovorili smo se da se sutradan nađemo na drugom mjestu – ispričao je policijskim istražiteljima Boršić.
U maniri junaka špijunskih romana, Boršić i Roso našli su se sljedeći dan, prošetali između nekakvih zgrada, ostavivši prethodno mobitele kako ih nitko ne bi mogao pratiti, te su dogovorili “posao”. U njega su malo-pomalo uključeni, kako se sumnja, Ivan Tucman, inače Boršićev bratić, te Dubravko Žugelj, koji se sumnjiči za ubojstvo zaštitara, i Ivica Štrk, Boršićev zatvorski kolega.
Upoznali se po zatvorima
Svi spomenuti dio su skupine sada osumnjičene za šest razbojstava počinjenih od 2004. do 2008. na području Zagreba u kojima je odneseno 6,3 milijuna kuna. Prema Boršićevu priznanju, većinu njih koji sada s njime sjede u pritvoru zagrebačkog Okružnog zatvora upoznao je tijekom svojih zatvorskih godina. I većina njih, uključujući i njega, djela za koja se sada sumnjiče činila je tijekom pogodnosti slobodnih vikenda za izdržavanja kazne.
Boršić u svom iskazu o tome vrlo otvoreno priča pa tako, među ostalim, kaže kako su tijekom jednog od takvih vikenda u siječnju 2004. on i Ivica Štrk (u tom trenutku također na izdržavanju kazne zbog dvostrukog ubojstva) zajedno s Marijom Palićem i Fehkom Imamovićem orobili poslovnicu Fine u Jablanskoj ulici u Zagrebu. Boršićev je motiv za to, kako je kazao, bila njegova loša materijalna situacija jer je upravo dobio dijete i bio je bez novca. Iako se, tvrdi, premišljao, na kraju je i sam sudjelovao u razbojstvu, s kalašnjikovom u kojem nije bilo streljiva u ruci. Tvrdi da taj podatak nitko od njegovih kompanjona nije znao.
Prilikom bijega Paliću je ispala šilterica, za koju Boršić kaže da je bila njegova, što policiji, prema svemu sudeći, nije bilo dovoljno da Boršiću i ostalima godinama uđe u trag. Što se pak krvave pljačke u Zvonimirovoj tiče, Boršić kaže kako je tada uzeo slobodne dane iz zatvora jer mu se rodio sin.
– Molio sam ih da ne rade tu pljačku dok sam ja vani, odnosno dok se ne vratim u Lipovicu. Proslijedio sam im Rosine informacije, a on je znao točan raspored prostorija, kada je novac spreman za transport, koliko ima zaposlenih... Te je informacije dobivao od nekog zaštitara, a s obzirom na to da sam znao da će novac biti izvan sefa oko 14 ili 15 sati, vratio sam se u zatvor između 12 i 13 sati – svjedočio je Boršić.
Plijen u prtljažniku
Ono što se poslije događalo doznao je od sudionika pljačke, s time da, kako je objasnio, nije bio sretan što u svemu tome sudjeluje Ivan Tucman, inače njegov bratić. Boršić je kazao da je Tucman htio njega impresionirati te da je od njega, kad ga već nije mogao odgovoriti od svega, tražio da u pljačku ide s plinskim pištoljem. Prije pljačke Boršić je s trojkom koja je ušla u Finu prošao rutu bijega, a oni su onda po toj ruti pobacali fantomke namočene u sline drugih ljudi. To je bila Rosina ideja za zavaravanje policije.
Zanimljivo je da je, prema Boršićevu iskazu, vreća s novcem iz Fine gotovo cijeli dan bila skrivena u prtljažniku unajmljenog automobila parkiranog kod Mercatora, prije no što je taj novac preuzeo Dražan Bekavac i zakopao ga u jednom velikogoričkom dvorištu.
Zar nije sramota da se jednom kriminalcu daje ovoliki prostor po novinama? Od kriminalca će postati medijska zvjezda.