U jeku ruske aneksije Krima gotovo nezamijećeno prolazi još jedan događaj koji ima svrhu proširiti kartu Rusije. I to ovaj put na štetu SAD-a. Naime, već više od mjesec dana na službenim internetskim stranicama Bijele kuće odvija se online peticija, prikupljanje potpisa za inicijativu kojom bi se Aljaska trebala vratiti Moskvi. Kao jedan od argumenata da je ovaj dio SAD-a ruski, navode i podatak kako je riječ Aljaska ruska riječ iskovana iz inuitskog naziva za poluotok.
Iako je do sada prikupljeno više od 30.000 potpisa, ova peticija, realno gledajući, nema nikakve šanse za uspjeh. Naime, ne samo da inicijatori peticije do kraja travnja trebaju sakupiti još 70 tisuća potpisa da bi se Bijela kuća, prema zakonu, uopće očitovala o ideji nego je i odgovor sasvim izvjestan: nema šanse.
Kupnja Aljaske, koju je SAD preuzeo od Rusije prije stoljeća i pol u zamjenu za tadašnjih 7,2 milijuna dolara, drži se jednim od najboljih i najunosnijih poslova u povijesti čovječanstva iako se tada nije činilo da će tako biti. Naime, područje hladnog sjeverozapada sjevernoameričkog kontinenta bilo je do tada sve, samo ne bogomdana ili obećana zemlja koja bi doseljenicima nudila bolji život.
Bradati stanovnici
Upravo zbog toga Aljaska se i nije nalazila na karti područja koje su tadašnje kolonijalne sile, poput Velike Britanije ili Portugala, planirale naseliti svojim ljudima. Na Aljasku dotad naseljenu isključivo autohtonim stanovništvom – Aleutima, Tlingitima i Haidima prvi su došli Rusi. Pod vodstvom Semjona Dežnjova tijekom 1648. na Aljasku je, na put bez povratka, stigla ekspedicija od nekoliko desetaka Rusa koji su tamo podigli nastambe i prisvojili zemlju za Rusiju. Digli su zastavu, ali u Moskvi su na njih u potpunosti zaboravili. Tek pedesetak godina poslije nova je ekspedicija stigla na ovo ledeno područje, zatekavši tamo, kako je napisano u izvještaju, “bradate ljude koji se mole ikonama”, a u središtu njihova naselja nalazi se ruska zastava.
Moskva je ovaj put svojem novom teritoriju posvetila nešto više pozornosti, pa je do 1750. na Aljasku upućeno još nekoliko ekspedicija s ljudima koji su bili spremni ostaviti Rusiju i trajno se naseliti na njenom novom prekomorskom teritoriju. Za razliku od naseljenika koji su u to isto vrijeme naseljavali današnje središnje područje SAD-a, osnivali velike farme na plodnom tlu, lovili raznoliku divljač, ruski kolonizatori nisu bili te sreće. Bili su ograničeni na preživljavanje od ribe, rijetkih životinja i vrlo opskurnog uroda rijetkih poljoprivrednih kultura koje su uspijevali uzgojiti.Ponudili je BritancimaNe čudi stoga što je Aljaska, odnosno Ruska Amerika, kako je Moskva nazivala svoj teritorij, caru bila veći uteg nego dobrobit.
Foto: Reuters/PIXSELL
Sredinom devetnaestog stoljeća Rusija je procijenila kako bi Aljasku u slučaju rata, prije svega s Britanijom s kojom se sukobila netom prije u Krimskom ratu i koja je u blizini Aljaske razvijala svoju koloniju Britansku Kolumbiju, neminovno izgubila. Jer nije bila spremna poslati ni jednu svoju postrojbu da brani ono što je neobranjivo. I, smatrali su, beskorisno. Računajući da je bolje zaraditi od Ruske Amerike što se zaraditi može, Rusija je početkom 1860-ih ponudila dugoročni najam ovog teritorija Britaniji i SAD-u. London je odmah odbio ponudu jer za pusta, ledena područja nije bio zainteresiran, a Washington se uputio u prve pregovore, no oni su stali zbog izbijanja Američkog građanskog rata. Ostavši bez najamnine na koju je računala, Rusija je za podmirenje svojih tekućih dugovanja uzela kredit od Rothschilda od 15 milijuna funti. Deset godina nakon toga, kada je došlo vrijeme za vraćanje duga, Rusija je i dalje bez novčića u državnoj riznici i jedino rješenje nametalo se prodati nešto bezvrijedno za koliki-toliki novac. Ruski izaslanik otišao je u Washington i obnavlja pregovore, ovaj put ne za najam nego za prodaju Ruske Amerike SAD-u.
Pregovori su dovršeni tijekom jedne noći, a cijena koju je izaslanik ispregovarao činila se više nego povoljna. Čak 7,2 milijuna ondašnjih dolara ili 2 centa po aru zemljišta. Prilagođeno inflaciji, to danas predstavlja iznos od oko 120 milijuna dolara za 1,7 milijuna četvornih kilometara.
Američka javnost dočekala je ovaj ugovor na nož. Riječ je o zemlji koja nije vrijedna ni da je prime na dar, o ledenoj divljini, vrištalo je s naslovnica tadašnjih novina koje su analizirale kupnju. Čak ni prilikom primopredaje Aljaske ruski vojnici nisu mogli spustiti carsku zastavu koja se sledila na vrhu jarbola. Prvi vojnik popeo se kako bi skinuo stijeg i pao je zatim na tlo. Drugi vojnik popeo se na jarbol i ponovno završio na zemlji. Tek je treći vojnik raspetljao zastavu s carskim dvoglavim orlom kako bi se na njeno mjesto podigao američki stijeg.
Da bi iskoristili do tada beskorisno područje, poduzetni Amerikanci procijenili su koji su im resursi na raspolaganju i okrenuli su se njihovu iskorištavanju. Otvorili su velike postaje za ulov tuljana, a za samo nekoliko godina izvozili su više od 100.000 koža godišnje, što je vrijedilo oko 12 milijuna dolara na godinu – dvostruko više nego što su za Aljasku uopće platili. A potom je 1890. u Klondikeu nađeno zlato, što je izazvalo zlatnu groznicu. U potrazi za svojim komadićima zlata Amerikanci su se počeli masovno doseljavati na Aljasku mijenjajući pritom strukturu stanovništva.
Bjelačka većina
Danas je u ovoj saveznoj državi SAD-a oko 67 posto bijelaca, dok je autohtonih naroda tek nešto manje od 15 posto. Nakon zlata, redom su se otvarala ostala nalazišta. Pronađeni su bakar, nafta, plin. Vode oko Aljaske pokazale su se jednim od ribom najbogatijih područja svijeta i ribolovna industrija procvjetala je. Nitko više Aljasku nije smatrao promašenom investicijom nego ledenim krunskim draguljem čija je bogatstva, uz razvoj tehnologije, sve lakše koristiti.
Stanovnici Aljaske danas imaju specifičan imidž u američkoj javnosti koja ih percipira na isti način kao i Teksašane. Riječ je o specifičnim, oštrim ljudima koji gaje poseban, konzervativan i tradicionalan način života.
Baš poput nekadašnje guvernerke Sarah Palin, koja se ispred Republikanske stranke kandidirala na izborima za potpredsjednicu SAD-a, žena koja se ne libi pohvaliti činjenicom da slobodno vrijeme najradije provodi loveći jelene i vukove po divljini Aljaske. Baš kao i Mark Begich, senator Aljaske, čiji su djedovi na ledeni poluotok došli iz Hrvatske.
>> Kako je senator hrvatskog podrijetla izigrao Baracka Obamu
>> Aljaska i pojas Gaze bi u Rusiju, a Donjeck u Veliku Britaniju!
Bude se zvala Ice Krim ? :-)