Što je Europa Hrvatskoj, pitanje je kojim su se kroz stoljeća bavili najbolji ovdašnji umovi. Takvih je bilo puno više nego onih koji su propitivali što je Hrvatska Europi. Je li danas, dok nam iz europskih citadela moći čak i tradicionalno neskloni velikodušno poručuju kako će pregovori s Hrvatskom "biti uspješni i kratki", taj odnos drukčiji? Jesu li hrvatski pregovarači s EU apsolvirali i jedno i drugo pitanje ili će se moguće dileme "rješavati kasnije"?
Kako to izgleda kada se bitno "rješava kasnije", povijest nam je ostavila primjer nakon što smo se "poklonili grbavcu Kolomanu". A kada nam valjda ni to nije bilo dovoljno kao pouka, dogodila nam se "dinastija u opancima". Sada smo pred trećim velikim povijesnim savezom. Uđemo li u nj, nećemo se kao za austro-ugarske vladavine petsto godina buniti protiv sporazuma koji smo sami potpisali. Niti se puntati kao u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, koju smo izmislili, a potom je više nismo mogli smisliti. Europska unija nije samo politički i ekonomski savez, ona je i pristajanje na jedinstvo. Što će u tome jedinstvu biti s razlikama? Ne mora Unija biti unitarna Jugoslavija a da razlike ipak budu objektivna smetnja "funkcioniranju sistema"? Dok nismo u njoj, o EU možemo maštati kao o idili. Ali ona je prije svega, ispod svega i iznad svega ekonomski logos.
Ako je u logici kapitala čip da je profit njegov glavni cilj, i da za njegovo postizanje treba drobiti zajedničke i osobne prepoznatljivosti, kapital će to neumitno činiti. Imamo li mi strategiju kako uvažavati logiku kapitala, a ujedno sebe sačuvati? Zemljama dugovječne nacionalne kulture i neupitna nacionalnog identiteta (poput Francuske) takve su rasprave nužne i razložne, kod nas se pak podcjenjivanjem pretvaraju u sprdnju. Da sve bude još apsurdnijim, čine to oni koji vide svjetske trendove, koji se protive beskrupuloznostima i iščašenjima globalizacije! No, dok im je svako europsko pitanje o problemu identiteta barem legitimno, svako pak hrvatsko pitanje o identitu i "izazovima globalizacije" postaje im mučna "provincijalna zatucanost"!
Zatvaranjem Hrvatska neće sačuvati svoj identitet. Nasuprot Antunu Gustavu Matošu, kojemu se ne može sporiti ni ultrahrvatstvo, a koji je pisao da je nacionalno vrijedna kultura uvijek (i) "plod tuđinskih kalemova", postoji i hrvatstvo, koje bi se pred strahovanjem od Europe i novoga kulturnog imperijalizma najradije uvuklo u svoju kućicu. Kao da bi globalizacijsko "ravnanje terena" zaobišlo tu hrvatsku hižu! Opća cocacolizacija svijeta odavno si je klonirala "jednodimenzionalnog čovjeka", onoga koji sluša i konzumira. Protagonistima svijeta koji će i sam biti jedna divovska multikompanija ideal su države koje se ne protive. A da bi se netko nečemu barem suvislo protivio, nužni su i argumenti i uporište, samosvijest tko je, što je, i što hoće.
Hrvatska može ući u Europu i u njoj se izgubiti, kao što će se vjerojatno dogoditi nekim zemljama, a može se, unatoč porobljavajućim svjetskim trendovima (na općem i na pojedinačnom planu), i sačuvati ako ima identitet. Dosad neke dublje rasprave o nacionalnom identitetu nije zapravo ni bilo. Ali ne samo zbog podcjenjivanja i opstrukcije protivnika takvih razgovora. Zato se identitetske odrednice i svode tek na tamburicu, šljivovicu i kulen. Ima li Hrvatska nacionalni identitet? Ili je slična onom pojedincu koji se cijeli život tražio, onda se napokon našao, ali se nije prepoznao? Hrvatska može povjerovati i da će bez rasprave o samoj sebi brže ući u "euroatlantske integracije". Možda i hoće. No, hoće li joj trebati Europa ako izgubi sebe?
