Još prije desetak godina veliki i za globalni život izuzetno bitni međunarodni sporazumi bili su svetinja koja se uglavnom poštovala. Riječ je o vrlo kompleksnim i do u detalje dogovaranim dokumentima koji su se ticali određenih područja koja se zbog svoje prirode nisu smjela prepustiti slučaju ili volji nekog pojedinca. Grupa takvih sporazuma odnosi se na naoružavanje i razoružavanje, osobito ono nuklearno. U svijetu postoji samo pet zemalja koje pripadaju takozvanom “nuklearnom klubu”. To su SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina. Kao takve one su uvedene u međunarodni Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja koji je na snagu stupio 1970. godine. Zemlje koje su mu pristupile i ratificirale ga obavezale su se da nikada neće raditi na razvijanju nuklearnog oružja niti će ga pokušati nabavljati od nekog drugoga. Ovom sporazumu pristupila je 191 zemlja, što je više nego bilo kojem drugom sporazumu o ovakvom ili onakvom razoružavanju.
Jedna od zanimljivih činjenica vezanih uz ovaj sporazum jest da je Sjeverna Koreja bila potpisnica, ali se 2003. godine povukla iz toga sporazuma nakon optužbe Sjedinjenih Država da gorivo za nuklearne elektrane koristi za razvoj nuklearnog programa kojemu je cilj stvaranje nuklearnog naoružanja. Samo tri godine kasnije obavili su prvu nuklearnu eksploziju. Detaljna priča o tome kao su vlasti u Sjevernoj Koreji razvijale nuklearno naoružanje komplicirana je i uključuje mnogo tajnih kanala i krijumčarenja, kako tehnologije i znanja tako i nuklearnog materijala. Nakon te prve eksplozije mnogi stručnjaci i analitičari pomalo su se posprdno odnosili prema nuklearnim igricama tadašnjeg sjevernokorejskog vođe Kim Jong-ila. Pokusi koji su uslijedili ukazivali su na to da oni nekakvu tehnologiju imaju, ali da njome ne mogu napraviti nešto što bi bilo dovoljno malo da se stavi na balistički projektil.
U svim diplomatskim nastojanjima pokazalo se da je sjevernokorejski režim puno spretniji u natezanju i igri mačke i miša sa Sjedinjenim Državama i ostalim saveznicima koji su se uprli da za ovaj nezgodan problem nađu diplomatsko rješenje. No čini mi se da su svi ti pregovarači koji su na sve runde pregovora išli s čvrstim i nepopustljivim stavovima zapravo učinili samo to da su režimu u Pyongyangu dali jako puno vremena da radi svoj posao i da dogura do trenutka u kojem će detonirati nešto od čega su svi ostali u popriličnom šoku. Kao da su na otvorenoj pozornici plesali nekakav polubezvezni ples, a u nekoj dvorani skrivenoj od očiju trenirali plesače da plešu vrhunski klasični balet.
U cijeloj ovoj priči nikako ne treba zaobići ni ličnost Kim Jong-una, krajnje bizarnog lika koji više od svega voli skupe i sofisticirane igračke, bilo da je riječ o preskupom automobilu po narudžbi ili hidrogenskoj bombi. Nevolja je to veća što se on tim igračkama voli igrati, i to bez obzira na posljedice. I tako bi jedna od rijetkih zemalja koja nije u već spomenutom sporazumu svijet uz velike i zvučne fanfare mogla odvući u vrlo opasan rat.
