Američki milijarder Donald Trump u dosad neviđenom stampedu uspio je na biralištu srušiti sve kanone prema kojima su iskustvo i poznavanje zanata uvjet bez kojeg se nitko ne može baviti visokom državnom politikom.
U zemlji koja posjeduje najviše novca i najjaču vojsku, na čelo države izbio je čovjek koji ima status poznatog milijardera i glas potpunog amatera u vođenju državnih poslova. Činilo se sve dosad da se Amerika ne može dati slučajnome prolazniku koji zaželi spavati s njom u krevetu u Bijeloj kući.
Pokazalo se da je i to Amerika: dvije kontrolne točke, prva u političkim strankama, a druga na biralištima u federalnim državama, nisu bile dovoljno visoke da ih ne preskoči ambiciozni amater poput vlasnika licencije „Miss Universe“ i da od prve odjene odijelo koje je nekoć nosio Franklin Roosewelt.
Ni (naj)viđeniji političari, ni sveučilišni profesori, ni novinari, ni „popovi moderne religije“ (sonderi) nisu predviđali takvi rasplet (ili, možda, zaplet). Ništa u američkoj povijesti – ustvrdio je esejist Paul Berman – nije analogno uspjehu Donalda Trumpa.
I zaključio teškim riječima razočarane polovice Amerikanaca: „U SAD-u su hulje i šarlatani imali u prošlosti određeni uspjeh na lokalnome planu, ali ne na čelu političkih stranaka ili na putu u Bijelu kuću. Bilo je i tamo alkoholičara i nositelja stupidnih doktrina.
Ali, nikad šarlatana ni prostaka“! Nije iznenađenje samo u tome što je pobijedio kandidat kojeg su se odricali i toliki republikanci; veće je iznenađenje kako je i zašto je pobijedio. Razapet između biznisa, od kojeg je živio, i ljepotica, za koje je živio, teško da je stigao (pro)čitati Machiavellijeva ‘Vladara’; dobro je (o)vladao njegovim duhom, i na putu do cilja vješto koristio mnoga (ne)dopuštena sredstva.
Imao je ruku teškaša u plemenitoj borbi za dušu Amerikanaca, obilno je koristio novac kao sredstvo političke trgovine, ne baš u skladu s današnjim europskim shvaćanjima da je s liberalnim pretjerivanjem novac (s)pao na pretkapitalističko vrijeme, bliži W. Shakespeareu nego K. Marxu.
Pobjednik-antipolitičar živi je dokaz da Amerikanci na svoga predsjednika gledaju kao na „slavnu osobu, a ne vođu svoje zemlje“, a da politiku smatraju „mješavinom šarlatanstva, egomanije i rušilačke gluposti“, kako to rezimira Richard Ford.
Red ambicije i red novca, i eto političke figure s kojom i velika Amerika neće biti ono što je bila s predsjednicima koji u najvišu državnu katedralu nisu useljavali a da prije toga nisu držali misu ni u seoskim crkvama.
Proturječja je kod Trumpa koliko hoćete. Što politika s njime dobiva, a što gubi, ne može se još zaključivati iz dlana kojim je prijetio u kampanji, barem dok ne povuče prve ozbiljnije poteze da se može ustanoviti hoće li mu na vlasti biti na pameti sve ono što mu je u kampanji bilo na jeziku.
Serijama eskapada budući američki predsjednik ponio se kao dupin koji razbija mrežu stereotipa o elitnome političkome zanimanju u koje (privremeno) sam useljava. Imao je sreću da nema protiv sebe jačeg i vjerodostojnijeg demokratskog protukandidata, i talent da se nametne kao borac protiv političkog establishmenta, vehementno napadajući dosadašnje vlasti i vladare da su proizveli sadašnji kaos.
Većinu birača nije (za)brinulo što moćnu predsjedničku vlast u Americi i status najmoćnijeg čovjeka u svijetu daju u ruke potpunome političkom početniku koji nije proveo ni dana u politici, koji nema nikakvo iskustvo o tome kako funkcionira država i koji prije toga nije bio ni na kakvim izborima.
U teoriji, izbori su redovito lutrija: „Mase mogu pogriješiti“, opominjao je Victor Hugo u ranoj fazi demokracije; u razvijenoj demokratskoj praksi, malo je kome uspjelo kupiti takvog mačka u vreći za kojeg se jedino znalo da znade gristi.
Može li mu taj nedostatak postati prednost, kako je to povjerovala većina glasačke mašinerije kad mu je, očito željna promjena u žabokrečini vladajućih elita, povjerila da vodi državu u četiri sljedeće godine.
Povjerenje Amerikanaca John Kennedy je dobivao na šarm, Ronald Reagan na šarm, a Donald Trump vulkanskom energijom i „divljim“ karakterom. Osobna ambicija bila je politički program da promijeni Ameriku, a politički program ambicija da Americi vrati „izgubljenu veličinu“.
Trump kao reformator: cinici su došli na svoje, ali ne likuju; novi predsjednik izgleda im čas nepoznato, čas opasno. Trump kao domoljub: Tocqueville je lijepo objasnio da „ništa nije tako iritirajuće kao domoljublje Amerikanaca“, s kojim je vješto baratao pobjednik, igrajući na osjetljive žice, najviše onoga dijela američkog stanovništva koje provodi dane u uvjerenju da mu je jučer bilo bolje nego danas, i da će mu sutra biti gore nego danas.
U žrtvama tehnološke revolucije koja posvuda jede svoju, a osobito tuđu djecu, i u žrtvama globalizacije, koja se iskrcala i na američke obale, Donald Trump našao je glavne klijente za svoju politiku „nove Amerike“.
Nekadašnje radništvo već je u razvijenim zemljama dezertiralo s ljevice: on ga je, sa svim socijalnim frustracijama, doveo pod svoje okrilje; poluškolovani ili neškolovani Amerikanci lutaju između prošlosti koja ih odbacuje i budućnosti koja ih ne prihvaća: onome dijelu Amerike koji se teško oslobađa sindroma „11. rujna“, on je pojačao osjećaj (lažne) sigurnosti tako što bi neamerikance masovno protjerivao iz zemlje, a potencijalne Amerikance sprečavao pravim zidom da mogu u nju ulaziti; iako je SAD od izbijanja financijskog tsunamija, dakle, u Obamino vrijeme, pokazale najveću otpornost i uspješnost oporavka među zapadnim zemljama, on će je vratiti u stanje pravoga blagostanja tako što će u svome mandatu otvoriti 25 milijuna novih radnih mjesta i udvostručiti stopu gospodarskog rasta.
Vjernici u njegovoj crkvi nisu posumnjali može li im socijalnu sreću vratiti predstavnik one Amerike koja se (još više) bogatila dok je ostatak zemlje i dalje siromašio. Nigdje na svijetu socijalne razlike nisu veće nego u SAD-u (5 posto stanovništva drži 90 posto bogatstva), i stalno se povećavaju; piroman bi trebao gasiti socijalne požare!
Izborna većina u to je povjerovala i posjela Donalda Trumpa u sedlo predsjedničke vlasti. Da bi pobijedio, pobjednik je predsjedničke izbore spustio na rang gorke zabave u kojoj je bilo više Hollyvooda nego Wall-Streeta, mnogo estrade a malo ozbiljne politike. Nije milijarder-predsjednik ništa izmislio što bi i njega na početku mandata kandidiralo za Nobelovu nagradu: pad politike počeo je prije njega; on ga je samo iskoristio i u zanatu u kome su sve do sada postojali šegrti i majstori, bez šegrtovanja postao velemajstor politike.
Ima u tome neredu i nekog reda: u politici postaje lakše napadati naslov, nego ga braniti, biti izazivač perspektivnije nego biti nositelj vlasti. Još jedan dokaz da politika gubi povjerenje kod „potrošača“, i da birači traže nove ljude, kad za to dobiju priliku.
Čovjek bez iskustava vlasti nije isto što i čovjek bez svojstava za politiku; njegova su (loša svojstva) već opjevana, više na njegovu štetu negoli u korist. Što sve nije izvučeno iz teksta ili konteksta njegovih borbenih političkih nastupa: ksenofob, rasist, seksist, demagog, populist, ignorant, arogantan, brutalan i vulgaran tip…
Sve te i druge (dis)kvalifikacije na kraju mu nisu bile prepreka da „osvoji Ameriku“ sredstvima njene slavne demokracije; vjerojatno mu neće biti ni preporuku u nastavku političke karijere, kad će mu biti teško vladati sa samim sobom, s obzirom da je tako brz na okidaču, a još teže vladati sa zemljom koja ne zabranjuje nikakvo oružje.
Udarce ispod pojasa Trumpa kandidata osuđivali su s mnogih strana, čak i kolege iz Republikanske stranke, jer je (pre)često izlazio iz korita političke korektnosti; birači su, pak, nagradili njegovu sistemsku antisistemsku politiku, u uvjerenju da u tome sistemu nema ludila.
Iz Bijele kuće, Trump predsjednik neće moći, sve kad bi i htio, imitirati filipinskoga predsjednika i ponavljati skandale iz kampanje: postoje institucije, koje bi ga u tome ograničavale, postoje timovi koji ga pripremaju, postoje lobiji koji će ga usmjeravati prema svojim interesima.
Čak i da je nesposoban, uvijek prvi čovjek u državi ima najveći utjecaj na odluke; da je i najsposobniji, ne odlučuje sam, okolina ima utjecaj na konačne odluke. Logika sistema i pravne države ne dopuštaju laka skretanja. Može li Trump srušiti i taj kanon?
Dok još sasvim ne otkrije karte kako će vladati, što će poduzimati, hoće li se ko pijan plota držati radikalnih, čak i uznemirujućih, obećanja iz izborne kampanje, Trump je samo velika nepoznanica. Strah od povratka jakog konzervativizma nije sasvim neutemeljen, ali nije najgore što se Americi i svijetu može dogoditi u eri neiskusnoga predsjednika Donalda Trumpa.
U što se sve može izroditi nova verzija makartističkog lova na strane vještice? Koga sve može izolirati zid na granici s Meksikom? Kako će sve moćnija Kina odgovoriti na Trumpov trgovinski zid, ako američki predsjednik ne odustane od plana da zaustavi globalizaciju? Koliko će generacija Amerikanaca plaćati povratak na strašno zagađivanje planete? Što će ostati od atlantske solidarnosti, ako mu Putinova Rusija stvarno bude važnija od Europe?
Njegova pobjeda je trijumf nečega, a ne samo njegove „vražje inteligencije“ s kojom je na biralištu nastojao ostaviti sliku čovjeka koji je u stanju pomoći drugima kako je pomagao sebi, izvući Ameriku iz problema onako kako je izvlačio svoje poslovno carstvo, kad je nekoliko puta odlazilo na bubanj. Izazov je težak, čak rizičan, za sve kojih se može ticati enigma s predsjednikom početnikom, i u svijetu, ne samo u Americi.
Neiskustvo može biti znak političke nevinosti u svijetu u kome je politika izgubila mnoge etičke vrijednosti koje su je dijelile od „najstarijeg zanata na svijetu“. I Dwight Eisenhower je 50-ih godina prošloga stoljeća na uspješni put prema Bijeloj kući kretao kao politički anonimac; imao je, međutim, slavu ratnog zapovjednika američke vojske u Europi u II. svjetskom ratu; Ronald Reagan nije bio samo osrednji filmski glumac, da zna pročitati tuđe tekstove nego i uspješni guverner Kalifornije koji je naučio kako se vlada; guvernersku iskaznicu za Bijelu kuću imali su i otac i sin Bush, kao što su i demokratski predsjednici Clinton i Obama bili nacionalne političke ličnosti prije nego što su preuzimali sudbinu zemlje.
Kome se, i zašto, toliko žurilo da s Trumpom preskače etape, i da atomske šifre dade u ruke čovjeku koji tek uči prva slova državničke abecede? Njemu je, čini se, rizik u krvi, što pokazuju njegovi privatni brodolomi, iz kojih je isplivavao s mlađim i ljepšim družicama, ili poslovni bankroti, iz kojih nijednom nije izlazio slabiji.
Dok Amerika puca po socijalnim šavovima, Amerikanci biraju jednog ekscentričnog superbogataša da svojom iglom sašije novu socijalnu koheziju; dok (i) američka politička elita gubi vjerodostojnost jer biračima više obećava nego što može ispuniti i tako hrani kritike da „proizvodi krizu koju nije u stanju rješavati“, izborno tijelo u toj zemlji oslonilo se punom težinom na čovjeka iz visoke financijske i poslovne elite da, napokon, riješi „dubinsku krizu“ u zemlji; dok SAD gubi dominantni položaj jedine supersile u svijetu, novi predsjednik obećava povratak američke „veličine“ u novim uvjetima 21. stoljeća kad mu u globaliziranom svijetu Kina puše za vratom, Rusija nudi ruku pomirenja da bi lakše sakrila imperijalne reflekse, Indija iz pozadine ističe svoju veličinu, ne samo u broju stanovnika, a Europa ne misli kaskati za Amerikom, ako nova postava iz Bijele kuće iza nekadašnje željezne zavjese ne nađe nove saveznike bliže Trumpovim vrijednostima.
Nije sve dobiveno, nije sve ni izgubljeno, ni za one koji se raduju američkim promjenama, zbog njihove konzervativne orijentacije, ni za one koji se plaše da bi žabe po europskim državama mogle početi dizati noge vidjevši kako u Americi potkivaju paradne konje vlasti. Netko će reći, i neće mnogo pogriješiti, da su američki birači glasovali za promjene.
Novi je predsjednik isprovocirao „pobjedu malih ljudi“ i njihov bijes usmjerio prema političkim elitama, u koje spada Hillary Clinton, a ne i on; uspio je uvjeriti dovoljni broj Amerikanaca da politička opozicija nije više horizontalna, lijevo-desno, nego vertikalna, narod-elita.
Sebi je dao da bude „glas naroda“, i tako postao spiker nezadovoljne Amerike. U odnosu na Hillary Clinton, Donald Trump je bio nešto novo, ne samo u negativnom smislu dviju „tipičnih perverzija američkog političkog života“, kako povjesničar Robert Paxton kvalificira njegov „individualizam“ i „oligarhiju bez granica“.
Možda je (naj)bolje reći da je njegova protivnica figurirala kao zaštitnica statusa quo, pa je on mogao biti nositelj promjena; on nije trebao biti nikakvi ozbiljni kandidat u političkoj borbi kakvi su ustanovili Kennedy i Nixon, a ispao je na kraju balade predsjednik budućnosti.
Hillary Clinton je izgubila izbore zato što je previše vjerovala da će ih dobiti. I loši original djelovao im je privlačnije od viđenije kopije. Više glasova u zemlji za poraženu je samo utješna nagrada koju joj je dodijelio kruti sistem koji se neće mijenjati zbog takvih sitnica da proizvodi nepravde koje je prije nje okusilo još četvero poraženih finalista, zato što pobjednika daje zbir elektora iz federalnih država, a ne broj glasova iz savezne države. Amerikanci će u četiri sljedeće godine imati vlast koju su željeli.
Amerika je (ne)predvidiva: nije svojedobno (o)sudila Busha mlađeg zato što je uveo zemlju u blato iračkoga krvoprolića, a skoro je smijenila Clintona, zato što je prešao granicu u odnosu s jednom pripravnicom.
Teško da će novi predsjednik promijeniti sebe, a još manje „svoju“ državu, koju su mu birači povjerili na upravljanje. U očekivanju da počne „Trumpova era“, netko je pozvao Amerikance: „Vežite sigurnosne pojase!“ SAD se sprema na novo polijetanje; ne zna se još u kome pravcu.
>> Predomislio se: Trump će ipak održati sastanak s urednicima New York Timesa
