Pred Novu godinu imao sam zanimljiv doživljaj. Ispričat ću vam ga, jer mi se čini da je vrlo poučan.
Doživljaj ima i svoju pretpovijest. U travnju prošle, 2006. godine sudjelovao sam na nekom simpoziju, i tada je utanačeno da će sudionici priloge predati do 1. siječnja. Tako sam ja, ne želeći u novu godinu ući s dugom, posljednjih dana prosinca otišao do redakcije časopisa koji će objaviti tekstove, pa odnio svoju disketu.
Ondje sam naišao na domjenak: jelo se, pilo i nazdravljalo, i svi su bili dobre volje. Ali, mene su nekako čudno gledali: sve su se smijuckali kad su mislili da ih ne vidim. Pomislio sam da je to zato što sam nepozvan banuo na proslavu. Ali, onda mi je glavni urednik koji je malo više popio, pa mu se razvezao jezik otkrio o čemu se radi: gledaju me tako zato što sam već sada donio svoj tekst. Nitko od sudionika simpozija to još nije učinio, tako mi je rekao, te dodao da je to sasvim normalno, jer ljudi obično kasne. Redakcija će biti sretna ako sve priloge dobije do kraja ožujka.
Tu sam se posramio: nisam više mlad, a još ništa nisam naučio o rokovima i o točnosti. A prigoda je bilo koliko hoćeš. Eto, samo koji dan prije toga prisustvovao nekom važnom sastanku: trebao je početi u šest, ali je čovjek koji ga je sazvao došao u pola sedam, pa niti se zbog toga ispričavao, niti ga je tko što pitao, jer svima je baš tako bilo potaman. Sjetio sam se potom da mi je nedavno neki majstor obećao doći obaviti popravak u devet sati ujutro, a došao je u tri popodne i nije shvaćao zašto se ja pjenim. Čak mi je rekao da nismo djeca i valjda znamo kako stvari idu u životu.
A ja ni tada nisam ništa naučio, nego sam sad napravio ovaj gaf banuvši u uredništvo nenajavljen. Jer, morao sam znati kako stvari idu u životu. Znajući da ljudi kasne, redakcija je dala rok do 1. siječnja, da bi priloge dobila do početka travnja. Ali, suradnici su također upućeni u pravila igre, pa će zato svoje tekstove predati u svibnju ili lipnju, i to će još uvijek biti navrijeme. A časopis će izaći u listopadu, s datumom od prošlogodišnjeg prosinca.
Ukratko, kod nas postoji kultura zakašnjavanja. Kao i svaka druga, i ona ima svoj sustav vrijednosti i pravila ponašanja, što omogućuje da stvari glatko funkcioniraju. Važno je samo da pripadnici te kulture znaju za taj sustav i ta pravila, te da ih se drže. A ne da se, kao ja, iščuđavaju nad nečim što je u temeljima naše zajednice. Posramio sam se, kažem, a glavni urednik me je sažalno tapšao i nutkao me da popijem jednu skupa s njim.
Domjenak je tako završio, i došla je, evo, Nova godina. Došla je točno navrijeme, jer nije ovisila o nama. Da jest, sad bismo još uvijek bili u lanjskom listopadu.
