Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?
Drago mi je ako su vam poznate prethodne rečenice jer ovo nije prvi put da ih navodim. Štoviše, mislim da društvo imalo veliku korist od toga da ih svi naučimo napamet. One su najbolji program i putokaz prema pravednom miru i pomirenju koji sam ikada pročitao.
Nažalost, zanemarili su je i oni koji su tu izjavu potpisali, koji bi na nju trebali biti osobito ponosni i koji bi je trebali neumorno ponavljati i provoditi u djelo. I zato na te riječi podsjećam i njih, i vas, i samog sebe.
Citirane rečenice ključni su dio i najvažniji naglasak pisma što su ga u svibnju 1995. godine, u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, napisali, potpisali i javnosti uputili svi članovi Hrvatske biskupske konferencije kojoj je tada na čelu bio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.
On više nije živ, kao ni dobar dio potpisnika tog važnog dokumenta. Ali ispod pisma je potpis i Josipa Bozanića, tada krčkog biskupa, a danas kardinala i Kuharićeva nasljednika na Kaptolu. Potpisao ga je i tadašnji dubrovački biskup, a danas zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, kao i tadašnji pomoćni biskup, a danas nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, odreda ljudi u hijerarhijskom vrhu hrvatskog katoličkog klera.
U spomenutom pismu nalaze se i rečenice koje bi mogle i trebale biti putokaz osobito ovih dana, kada smo, u povodu uhićenja bivših zapovjednika i pripadnika HVO-a na području Orašja, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ponovo zasuti obranaškom političkom retorikom.
Žalosna je istina i nepobitna činjenica da su istrage ratnih zločina i težnja da se osude njihovi počinitelji uvelike kompromitirani politizacijom. Tako je na svim stranama, sve do vrhovnog međunarodnog sudišta u Haagu. To, međutim, ne dokida, nego, naprotiv, dodatno ističe važnost ovakvih rečenica iz biskupskog pisma:
“Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu počinjaju zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u Drugome svjetskom ratu posebno njemačkog i talijanskog) i domaćeg – posebno srpskoga i hrvatskoga – čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene crkve i vjerske zajednice”.
Većina predvodnika naših političkih, nacionalnih, pa i vjerskih zajednica nije se, nažalost, odmakla od godinama utvrđivanog mišljenja kako “mi” nismo u stanju činiti zločine, osobito ne onda kada se zakonito branimo od nepravedne i zločinačke agresije.
Jednako tako, i još tvrdokornije, ponašala se komunistička vlast u Jugoslaviji čitavih pola stoljeća zabranjujući svaki javni spomen vlastitih zločina i odavanja počasti njihovim žrtvama. Hrvatski biskupi u svom pismu 1995. godine to nisu prešutjeli:
“Kroz prošlih pedesetak godina javna se počast odavala samo žrtvama jedne strane. Druge se žrtve nisu smjele spominjati, bilo je opasno i znati da su postojale”, piše u pismu HBK, u kojem se također kaže kako su se “Hrvati u velikom broju borili na strani Saveznika”. Doduše, nije se spomenulo pod čijim su se političkim i vojnim vodstvom ti Hrvati svrstali među Saveznike, no nije se spominjalo imenom ni one Hrvate koji su se svrstali na fašističko-nacističku stranu.
Neki će, s pravom, diskutabilnim smatrati utvrđivanje uzroka i posljedica zločina počinjenih za vrijeme Drugog svjetskog rata u ovom ulomku pisma:
“Hrvatski se narod u težnji za slobodom našao pod udarom snaga koje su mu to poricale i okrutno ga uništavale provodeći velikosrpski politički program. Stradanje hrvatskog stanovništva, uništavanje čitavih naselja, mučenje i ubijanje civilnog, nenaoružanog naroda obilježilo je te ratne godine zločinima i okrutnošću velikih razmjera. S druge su strane postupci režima u Hrvatskoj, osnovani na ideologiji rasne i nacionalne isključivosti, provodili osvetu i prouzročili žrtve koje se ne mogu opravdati obranom, već se moraju nazvati zločinima.”
Uvijek je mnogo lakše suočavati se s tuđom prošlošću i osuđivati zločine drugih nego one počinjene u ime ideje za koju se i sami zalažemo, ili naroda kojem i sami pripadamo.
Ali, zaključak pisma ostaje isti: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”, nego “kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici”.
Upravo zato biskupsko pismo preporučujem kao putokaz i svim istinskim antifašistima, pa i onim još živim uvjerenim komunistima koji su se tom pokretu priključili zbog težnje za pravednošću na kojoj je izrasla ta ideologija, kao i onima koji su se, skupa s komunistima, borili protiv fašizma i nacizma.
Da budem jasan: fašizam i nacizam nisu okaljani zločinima, oni su sami po sebi bili zločin, grijeh mišlju koji je urodio i zločinačkim djelima progona i ubijanja. Ali takvim je djelima okaljan komunizam, pa tako i komunistički antifašizam.
Takvim zločinima opterećeno je i ukaljano i ime Josipa Broza Tita koji svoj dug život nije iskoristio da ih javno prizna i makar na simboličan način okaje. Zbog svega toga samo istinski antifašisti jednog dana mogu odreći se i ukloniti Titovo ime da bi makar djelomično sprali krv zločina sa svoje pravedne borbe i plemenitih ideja. Samo oni to mogu učiniti, a da pri tom ne stvore nove podjele, ne nanesu nove nepravde i ne otvore stare rane. Drugovi partizani, možete li vi biti veliki i učiniti ono što gospoda biskupi samo ponekad govore?
>> Ured Stjepana Mesića potrošio više nego je smio
