Putnici za Pantovčak (III.)

Samoproglašeni iscjelitelj društva ispravnih dijagnoza i sumnjivih terapija

Mislav Kolakušić
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
1/2
11.11.2019.
u 22:45

Prema anketama, Mislava Kolakušića podržava oko sedam posto građana. Znači li to da se Sudac zbog razočaranja u birače već nakon nadmetanja za predsjednika povlači iz visoke politike i ostaje u Bruxellesu čekati lošije dane za građane, a bolje dane za politički uzlet na vrh?

Kad je politika u pitanju, beskorisna je sva naša pamet i dalekovidnost. Da smo umjesto pokušaja ispisivanja povijesti bar pokušali osvijestiti odgovornost za određene događaje, koji su uostalom bili dio te povijesti, možda sve ovo ne bi bilo tako komično. U prve dvije rečenice citirana je jedna od ključnih misli iz autobiografije Viktora Šklovskoga „Sentimentalno putovanje. Uspomene 1917. – 1922.“, koju je taj ruski pisac, vojnik revolucije i izgrednik napisao kad je imao samo 29 godina. Od prošle zime, kad sam pročitao hrvatsko izdanje te knjige (Fraktura, 2018.), ne popušta snažan utisak koji su na mene ostavile čudnovate zgode i ingeniozne ideje Šklovskoga. Tako mi je navedena misao o (političkoj) povijesti i odgovornosti bila na umu 27. listopada kad sam gledao i slušao nastup Mislava Kolakušića u HTV-ovu talk-showu Nedjeljom u 2. Poznati pravnik, zastupnik u Europskom parlamentu i kandidat za predsjednika Republike nekoliko je puta naglasio kako bi svi građani ove zemlje trebali tražiti odgovornost onih koji vode državu za teško stanje u kojemu se Hrvatska već dugo vremena nalazi. Kolakušić u tom intervjuu, kao i na Facebook profilu (najviše) i sporadično u drugim javnim nastupima, poručuje da glavnim krivcima za „uništenje“ Hrvatske smatra HDZ i SDP, odnosno sustav korupcije s onu stranu pravde.

Nekritični simpatizeri

Zahtjev za odgovornošću je potencijalno, a nerijetko i stvarno, snažna politička sila. Povijest i suvremenost daju više primjera političkih aktera u svijetu koji su se brzo popeli na vlast stepenicama napravljenima baš od takve vrste zahtjeva: argentinski peronisti sredinom prošloga stoljeća, Chavez prije dva desetljeća u Venezueli, pokret Pet zvjezdica u Italiji, novi ukrajinski predsjednik Zelenski.... Primjer za to se može zamijetiti i u hrvatskoj demokraciji, dok je još bila poletna, ali mladenački naivna: Stjepan Mesić je početkom 2000. godine, kao akter svojevrsne „treće opcije“ postao predsjednik Republike najviše baš slijedom obećanja – mnogima su se činila kredibilnima – da će se za vrijeme njegova mandata napraviti revizija privatizacije i pretvorbe te kazniti odgovorne za taj „istočni grijeh“ (upravljača) samostalne hrvatske države.

Popularni Stipe, međutim, nije ispunio to obećanje, i to najviše zato što u tom nastojanju nije imao potpore zbiljskih moćnika. Za vrijeme dvaju mandata drugoga hrvatskog predsjednika i poslije njih neki su akteri glasno pozivali na odgovornost za teško stanje u zemlji, između ostalih Boris Mikšić i Živi zid, ali su uglavnom završili u ropotarnici (spremištu isluženih stvari) naše političke historije.

Povijest se ipak ponavlja: kod nas i danas ima onih koji nastoje osvijestiti odgovornost dvije najveće stranke za zbivanja koja prazne džepove običnih građana i ozbiljno narušavaju njihovo povjerenje u politički sustav te ostavljaju druge nemile posljedice. Takvo pregnuće se u posljednje vrijeme najviše veže za Mislava Kolakušića. On u svojim istupima ide „uz dlaku“ ne samo još uvijek betoniranoga odnosa političkih snaga, nego i ukorijenjenoga mentaliteta našega puka koji u mnogo čemu nije pogodan za pozivanje na odgovornost i poduzimanje političkih promjena.

Taj je mentalitet još početkom prošloga stoljeća Antun Gustav Matoš opisao kao „prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao sve lijenčine, pa voli biti ‘osiguran’ pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist“. Unatoč tom i takvom mentalitetu Sudac (oznaka koja mu se najčešće pridaje) nalazi relativno brojne i – spram njega – često apsolutno nekritične simpatizere, najviše novim načinima komuniciranja i upravljanja sklone gubitnike tranzicije, svekolike krize i cinične politike. Grupa za podršku tako velikim naslovima na svom Facebook profilu poručuje: „Sudac Kolakušić bio je potpuno u pravu“, „Sudac Dobronić: ‘Svi su mu se trebali pokloniti i ispričati’“, „Sudac Kolakušić objasnio kako istinska pravna država postupa s gospodarskim kriminalom“, i slično.

‘Da sam premijer...’

Vješto i uglavnom posredno, što nerijetko znači i netransparentno (drugi to rade za njega, pa je imun od odgovornosti) komuniciranje putem društvenih mreža ključni je instrument kojim Kolakušić zahtijeva odgovornost te obećava promjene na bolje i pravednije. Poručuje se da Sudac zapravo nema alternative: „Ili Mislav Kolakušić ili je svejedno…“ (oglas koji je napravila jedna pratiteljica na Facebooku). Takva je komunikacija pojednostavljena, ali izaziva veliku pažnju: Kolakušića na Facebooku prati 156.000 ljudi. S obzirom na to da je politička zvijezda Ivana Pernara (277.000 pratitelja) ipak u zalasku, a da je Kolinda Grabar Kitarović (744.000) veliku pozornost korisnika interneta stekla u inozemstvu i to najviše nakon prošlogodišnjeg SP-a u nogometu, može se ocijeniti da se u posljednje vrijeme baš Sudac u našoj politici najefikasnije koristi društvenim mrežama. Interakcija na stranicama vezanima za njega puno je intenzivnija nego u takvom komuniciranju drugih istaknutih predsjedničkih kandidata, koji dominantno koriste društvene mreže kao svojevrsne oglasne ploče.

Kolakušiću ide na ruku kontekst: stvari politike i društva kod nas već dugo vremena izgledaju jako komično. Ustvari sve su (tragi)komičnije, što jasno pokazuju zbivanja u po svemu sudeći već zahuktaloj (vodeći kandidati za predsjednika Republike još nisu ni počeli skupljati potpise potpore, a već tjednima diljem Lijepe Naše nastoje snubiti što više birača) izbornoj kampanji. Mnoge predizborne poruke dvoje kandidata velikih stranaka, a poglavito predsjednice Republike, sve češće izazivaju kod publike bipolarna, ali povezana reagiranja: ljudi se na to prvo gorko nasmiju, onda im se plače, pa se opet oporo smiju itd.

Nije lijepo tako o sadašnjoj predsjednici i bivšem premijeru, ali izjave KGK da je bila „djevojka rođena s krive strane željezne zavjese“ i NK Rijeci kao „rezervnom klubu“ Crvene zvezde i Partizana ili Milanovićeva totalno zakučasta o odnosu između Hajduka i politike u doba Tita već su zauzele istaknuta mjesta u bogatoj povijesti političke gluposti u Hrvatskoj. Bivši šef SDP-a barem ne pojašnjava ono što i nije moguće valjano pojasniti, dok se Grabar-Kitarović naknadnim izmotavanjima, kao što je ono o tati mesaru koji je „krvavo radio“ da bi je poslao u Ameriku na školovanje, samo još dublje „zakopava“ u onom dijelu javnosti kojemu je još uvijek stalo do (povijesne) istine i elementarnoga razuma.

Lako je uočiti da navedenih dvoje (još uvijek) vodećih kandidata za predsjednika dominantno komuniciraju o ideološkim i povijesnim temama. Takvim pitanjima je prilično sklon i javnosti, najviše njenomu desnom dijelu, uglavnom simpatični, ali slabo energičan i u porukama nedostatno izravan Miroslav Škoro. Za razliku od to troje, Kolakušić „gađa u sridu“: u svojim porukama obrušava se na korupciju, organizirani kriminal, klijentelizam, uhljebljivanje i slične opačine koje po mišljenju mnogih najviše generiraju prevladavajuće nepovoljne političke i društvene konstelacije kod nas danas. U tom se smislu ponajprije promovira kao iscjelitelj društva, koji uglavnom ispravno dijagnosticira uzroke teških bolesti politike i zajednice kod nas. Međutim, u narednim postupcima, koji se odnose na terapiju navedenih teškoća, Kolakušić ostavlja puno slabiji dojam i izaziva velike kontroverzije. One su prisutne i u dijelu javnosti koji bi trebao biti najviše sklon pozivanju na odgovornost i poduzimanju reformskih zahvata.

Na toga bivšega pravosudnog dužnosnika, a sadašnjega političara, sručila se još za vrijeme posljednje kampanje za europske izbore lavina kritika prema kojima, sažeto izneseno, on promiče političku autoritarnost odnosno koncentraciju moći u jednoj osobi. Već je izabran za zastupnika u Europskom parlamentu, upravo se natječe za položaj predsjednika Republike, a najviše mu se izgleda mili uloga predsjednika Vlade. „Da sam premijer“, to je njegova politička mantra. Logično, jer zna da je u izvršnoj vlasti koncentrirana politička moć: „U Hrvatskoj o svemu odlučuju premijeri“ (Nedjeljom u 2, 27. listopada). Dakle, kad bi postao premijer on bi – obećava – odmah ukinuo 100.000 „izmišljenih“ radnih mjesta u državnim službama, preselio Vrhovni sud u Vukovar, reorganizirao pravosuđe (dosta je sedam prvostupanjskih sudova), omogućio da i građani predlažu zakone, uveo predsjednički sustav…

Posljednje obećanje je napose zanimljivo, jer njime planira u začudnoj, opetovanoj rošadi ingerencija (ako dobro razumijem, prvo bi trebao postati predsjednik, onda premijer koji bi izveo navedene i druge promjene, a potom bi opet kao predsjednik vladao državom) vratiti Hrvatsku u politički sustav i pripadajući režim iz 90-ih koji se olako kod nas naziva polupredsjedničkim. Njegove usporedbe toga bivšega i moguće budućega sustava s onim u Francuskoj neprimjerene su, zato što se politička tradicija i društveni kontekst u toj zemlji razvijene demokracije i u Hrvatskoj stubokom razlikuju. Uz ostalo, Francuzi što se tiče razvoja demokracije, trodiobe vlasti i vladavine zakona nisu imali tako loša iskustva kao mi u devedesetima. Svaka čast Franji Tuđmanu, ali u pogledu tih i drugih kriterija pluralističke demokracije nije ni do koljena De Gaulleu i Pompidouu, a u okolnostima rata i neposrednoga poraća vjerojatno nije ni mogao ostvariti takve domete.

Sudac si sprema alibi

Naši građani su uglavnom zaboravni što se tiče politike, ali ne toliko da bi sasvim smetnuli iz sjećanja situaciju iz posljednjega desetljeća prošlog stoljeća. Tada su dobili nacionalnu državu, ali je demokracija uglavnom bila prazna ljuštura iz koje su friški sadržaj isisali pohlepnici za vlašću i pripadajućom materijalnom slašću. Pa ako bi Kolakušić i bio savršeni vladar, neki razmišljaju, što bi se dogodilo u slučaju njegove smrti na dužnosti ili odlaska s vlasti nakon dva mandata? Kako bismo našli i za predsjednika izabrali još jednoga takvoga? Sadašnja poliarhija tj. vladavina mnogih (uz premijera i ministre, nerijetko se u taj proces uključe gradonačelnik Zagreba, predsjednica, ustavni suci i neki drugi) nedvojbeno je kljasta, kanali odlučivanja su suženi i dostupni samo nekima i to uglavnom iz jedne političke obitelji, ali to je manje zlo od davanja totalne ili prevladavajuće moći jednoj osobi, i to bez mehanizama kontrole nad tim vlastodršcem.

Kolakušić vjerojatno i ne bi znao drukčije nego svaku eventualnu suradnju s drugim akterima uvjetovati nametanjem svoje volje. Na osnovanost te ocjene naročito upućuje okolnost da je u dosadašnjem svom djelovanju bio i ostao „one man show“. On ima izvjesne suradnike, bez njihove pomoći ne bi ni mogao ovako uspješno djelovati, ali ti su više političke kalfe nego majstori. A Kolakušić je u svojoj glavi očito politički velemajstor, kojemu još samo nedostaje velika potpora vladajućom i oporbenom elitom nezadovoljnih građana na predsjedničkim i parlamentarnim izborima da sam zasjedne za ploču zamršenoga političkog šaha. Pa da zaigra partiju o kojoj ovise sudbine ne samo ovoga, nego i budućih naraštaja Hrvatske…

Kako uopće Sudac misli izaći na najvažnije izbore, one za Sabor? Trebat će mu 140 kandidata na deset lista, od kojih će najistaknutiji morati, ako se želi postići pobjeda ili barem dobar rezultat, imati velik profesionalni i drugi ugled u širokoj javnosti. Takvih i drugih realnosti Mislav Kolakušić je očito sve svjesniji, pa je izgledno da za sebe već priprema alibi. Ako na predsjedničkim izborima ne uspije osvojiti 600.000 glasova, izjavljuje, ostat će kvalitetni europarlamentarac, čak „najbolji zastupnik u Europskom parlamentu“.

Prema posljednjim anketama podržava ga oko sedam posto građana, u sljedećim tjednima ta će se potpora možda i povećati nekoliko postotaka ako intenzivnom kampanjom bude umješno doticao neuralgične točke poniženih i uvrijeđenih. Ali tridesetak posto birača (na prvi krug izbora 2014. izašlo je nešto manje od 1.800.000) za njega je nedohvatljiv cilj. Znači li to da se Sudac zbog razočaranja u birače već nakon nadmetanja za predsjednika povlači iz visoke politike i ostaje u Bruxellesu čekati lošije dane za građane koji će biti bolji dani za njegov politički uzlet na sam vrh? Ne znam odgovor na to pitanje, jer je, što se tiče predviđanja budućih političkih zbivanja u ovoj zemlji, beskorisna i znatno veća pamet i dalekovidnost od one kojom eventualno raspolažem.

U zaključku se vraćam na Viktora Šklovskoga. Ovako taj teoretičar književnosti i praktičar nasilja ustvrđuje u svojoj oporoj knjizi: „Kada padaš poput kamena, tada ne bi trebalo razmišljati, a kad razmišljaš, tada ne bi trebalo padati“. Šklovski samokritično priznaje da je pomiješao ta dva umijeća. Takvu autokritiku trebali bi izraziti i neki naši vodeći političari, a svakako i istaknuti kandidati za predsjednika Republike. Valja im barem malo zastati i dobro promisliti što se realno u Hrvatskoj treba i može popraviti; možda ćemo nakon toga umovanja prestati kao društvo ovako teško padati. 

Komentara 1

OO
oo8787
14:15 13.11.2019.

Anto Đapić 2020! Nitko dugi.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije