Ivo Sanader naizgled se dobro držao pred povjerenstvom koje pokušava ustanoviti što se točno događalo tijekom privatizacije Ine, ali ipak nije ponudio čvrste i uvjerljive odgovore na dva ključna pitanja: zbog čega je njegova vlada bila spremna Mađarima dati velike ustupke u plinskom biznisu te kako to da je ključni aneks novoga dioničarskog ugovora s MOL-om dospio pred ministre tek na sam dan sudbonosne Vladine sjednice.
A što je s gubicima?
Zna se, naime, da je Sanaderova vlada bila ugovorila preuzimanje uvoza plina kao dijela Inina plinskog biznisa, a naknadno je otkriveno da bi to preuzimanje hrvatske porezne obveznike moglo stajati 2,5, čak do 3 milijarde kuna u godini, i to nekoliko godina. Uz to, Sanaderova je vlada za skladište plina Okoli Ini platila više od pola milijarde kuna. Javna je tajna bila da se tako potpomaže financijski posrnula Ina.
Sanader je na pitanja o preuzimanju plinskog biznisa odgovarao kako je u pozadini svega bio sukob Rusije i Ukrajine oko plina, grčevita potraga Vlade za plinskom krizom u tom razdoblju te želja da se Hrvatskoj osigura plinska neovisnost. Na tome je inzistirao više puta iako uopće nije jasno zašto bi upravo otkup uvoznog dijela plinskog biznisa osigurao energetsku neovisnost, a ne samo prouzročio troškove, tj. pogodovanje novom vlasniku Ine, MOL-u.
Sanader je objasnio kako Hrvatska ima oko 60 posto domaćeg plina, a 40 posto uvoznog te rekao kako EK od nas traži izjednačivanje cijene plina s tržišnom. Pri tome je prešutio da Ina kao vojnu tajnu skriva pravu cijenu domaćeg plina za koju se pretpostavlja da je mnogo niža od cijene uvoznog te da na njemu dobro zarađuje. Sanader nije ni objasnio zašto nije onda preuzet i domaći plinski biznis, nego je samo poručio da je to mogla biti kasnija intencija.
Kako je bilo očigledno da je članove povjerenstva više zanimalo pakiranje suprotstavljenoj političkoj opciji te tko se s kim sastajao, tko je što znao, a tko nije, nego bit problema, Sanader se doimao ozbiljno kad je tvrdio kako su svi članovi Vlade, pa i ministar Šuker i sadašnja premijerka Kosor morali znati sve o svim bitnim fazama procesa privatizacije Ine te o ključnim odlukama. Sanader je objasnio da su se sve ključne odluke raspravljale na Predsjedništvu HDZ-a, s koalicijskim partnerima te na Vladi, a prije sjednice vlade prolazile su mjerodavna ministarstva. Uz to, Sanader je potvrdio da je svojoj tadašnjoj potpredsjednici, Jadranki Kosor, naložio da u ulozi svojevrsne moderatorice nazoči sastancima Polančeca i Šukera o privatizaciji Ine.
Nalog Jadranki Kosor
– Naložio sam Jadranki Kosor da se priključi sastancima ako se još nisu složili – rekao je Sanader te tako implicirao da su između Šukera i Polančeca tada postojale ozbiljne razmirice. Ukratko, Sanader je tvrdio da su svi znali sve, ali nije znao odgovoriti na pitanje kako to da je od sjednice Predsjedništva HDZ-a do presudne sjednice Vlade prošlo tri i pol mjeseca, a da se ključan aneks međudioničarskog ugovora pojavio tek na dan sjednice Vlade. Uz to, na pitanje jesu li svi ministri bili upoznati s rizicima preuzimanja plinskog biznisa, Sanader je neuvjerljivo odgovorio: "Vjerojatno jesu, kao i o mogućim dobrim posljedicama."
Iako su ga članovi povjerenstva nekoliko puta pokušali isprovocirati pitanjem o razlogu prve smjene ministra Šukera s mjesta predsjednika Nadzornog odbora Ine te postavljanju Damira Polančeca, Sanader je čak inzistirao na tome da nije bila riječ o smjeni nego o "promjeni". Napravili su to, kaže, jer se u to vrijeme vodila rasprava o tome da bi broj ministarskih članstava u NO-ima trebalo ograničiti na najviše dva. Pokušao je, dakle, izbjeći svaku tezu o tome da je svoje povjerenje namjerno u tako krupnoj privatizaciji osobno poklonio Damiru Polančecu, čovjeku protiv kojeg se vodi više istraga, a najpoznatija je ona o tajnom menadžerskom planu preuzimanja koprivničke Podravke.
Potvrdio sastanke s predstavnicima MOL-a
Sanaderova teorija o tome što se dogodilo s Inom mogla se rekonstruirati kroz nekoliko sličnih ili identičnih pitanja članova povjerenstva. Sanader tako tvrdi kako je sve predodredila SDP-ova privatizacija kada su MOL-u za 25 posto plus jednu dionicu dana vrlo velika upravljačka prava. Uz to, tada je, podsjetio je Sanader, donesena odluka o prodaji 7 posto dionica zaposlenima u Ini te predaji još 7 posto braniteljskom fondu, a nametnuta je i obveza inicijalne javne ponude dionica na kojoj su pak Mađari dali lijepu ponudu od 2800 kuna po svakoj. Građani su se pak, prepričao je Sanader, dobro odazvali toj ponudi, dionice je prodao i braniteljski fond te je MOL stekao 47,16 posto dionica. Sanader je ustvrdio da je braniteljski fond samostalno odlučio prodati te dionice i tvrdi da na njega nisu utjecali premda je u odboru braniteljskog fonda sjedila Jadranka Kosor. Ukratko, Sanader tvrdi da se u takvim okolnostima moralo ići na prodaju dioničarskog ugovora. Sanader je, dakako, prešutio da je Vlada tada ignorirala ozbiljnije razgovore s austrijskim OMV-om iako je on preko svojih lobista slao poruke o ozbiljnim namjerama. Sanader nije objasnio i zašto je bilo opasno samo tako pustiti MOL da proda svojih 25 posto dionica ako bi se zaustavio daljnji tok privatizacije Ine. Nije, dakako, podsjetio ni na to da je taj IPO Ine i te kako pogodovao nastavku nerealne dioničarske euforije te stoga i popularnosti njegove stranke.
Potvrdio je da se sastajao mjesec dana prije ostavke i dva mjeseca poslije ostavke s predstavnicima MOL-a, ali s njima, kaže, nije pregovarao.
Teatrolog je izvaredan glumac i opet u svom klasicnom stilu - govorio je dugo vremena bez da je odgovorio na pitanje.