Prije ili kasnije mora doći i taj trenutak. Da gospodarski rast u dva kvartala dosegne dva posto te da se aktivira sporazum koji je sa sindikatima potpisao još Ivo Sanader kao premijer. Neki su mediji to već brutalno opisali: na naplatu došla – "sanaderovina". Kao da je riječ o još jednoj pljačkaškoj aferi. A zapravo je riječ o tome da je potpisan jedan, u tom trenutku bi se reklo, prilično racionalan dogovor: zaposleni u državnim službama odreći će se dijela onoga što im je prema dotad važećim zakonima i ugovorima pripadalo, sve dok traje kriza, a kad gospodarstvo ponovno počne hvatati priključak, tada će i njihova smanjena primanja ponovno početi hvatati priključak za prosjekom gospodarstva. Dakako, nije ni tada nedostajalo onih, kako poduzetnika tako i zaposlenih u "realnom" sektoru, koji bi bez ikakvih obzira sasjekli sva primanja zaposlenih u državnom sektoru za koje tvrde da im samo jašu na grbači, uvjereni da su njihove plaće i nakon tih rezova nezaslužene, neprimjerene hrvatskoj realnosti te i dalje znatno iznad plaća u usporedivim europskim zemljama koje kao tržišta rada aktivno konkuriraju Hrvatskoj. Tada još nije bila toliko popularna danas toliko zloupotrebljavana i sveprisutna riječ "uhljebi", no jasno je na što su pritom mislili.
Pregovori ni na kraj pameti
Naravno, još nije posve jasno jesu li se statističke procjene samo zgodno (slučajno?) posložile ili je nagrada sindikatima, odnosno zaposlenima u državnim službama (ovaj put) izmaknula samo za neku drugu decimalu. No, kako reče vječni Vilim Ribić, nema razloga za forsiranje, ako neće biti sad, bit će za tri, šest... ili koliko već treba mjeseci. Dakle, nema sumnje da će sporazum prije ili kasnije doći na naplatu te da će biti posve uzaludno raspravljati je li to onomad bilo pametno potpisivati ili ne. Zapravo, možda bismo trebali biti sretni da što prije dođe na naplatu jer to znači da gospodarstvo doista raste te da se ima i iz čega isplatiti tih, kako u sindikatima procjenjuju, oko 1,8 milijardi kuna. A možda ipak ne bismo trebali brzati sa zaključcima. Mnogo zanimljiviji od statističke rasprave jesu li se već sad stekli formalni uvjeti za realizaciju sporazuma ili ne jest zaključak koji je Ribić izrekao početkom tjedna. Naime, on je bez okolišanja pohvalio Milanovićevu vladu, točnije ministra Borisa Lalovca, rekavši da je taj rast doista uspjeh ove vlade, točnije ministra Lalovca, koji shvaća da "pothlađeni organizam ne treba dodatno hladiti", već upravo suprotno, da građanima i gospodarstvu treba ostaviti više novca za trošenje. "Ovo je samo njegov rast", rekao je Ribić za Lalovca, posve suprotno političkoj opoziciji, ali i većini ekonomskih analitičara, koji upozoravaju da je rast u posljednja tri kvartala prije svega rezultat političke predizborne odluke o povećanju državne potrošnje, iznadprosječno dobre turističke sezone koja je dovela do pojačanog sezonskog zapošljavanja i poklopila se s prirodnim investicijskim ciklusom u turističke kapacitete, činjenice da je Hrvatska sada punopravna članica EU te rasta potražnje i oporavka u eurozoni koji se prije ili kasnije morao preliti u Hrvatsku. Otprilike kao što kaže Ljubo Jurčić – ova razina rasta zapravo bi trebala biti "default", prirodna prosječna minimalna razina za Hrvatsku kao članicu EU, bez obzira napravila hrvatska Vlada nešto posebno dobro za gospodarstvo ili ne. Ako (više) ne radimo ništa posebno loše za gospodarstvo i ako je konjunktura na zajedničkom europskom i globalnom tržištu sad već neko dulje razdoblje pozitivna, tad bi Hrvatska trebala "sama od sebe" rasti na ovakvim minimalnim razinama. No, ovo je razina rasta koja je možda bila prihvatljiva za prvu godinu mandata, ali svakako ne može ovoj vladi biti iskupljenje za tri godine nastavka pada.
Također, to je razina rasta koja se samo statistički može nazivati rastom, ali je zapravo riječ o stagnaciji na iznimno niskim polazišnim točkama. Čak i ako se pomalo krećeš naprijed sa štapom u ruci, to ne znači mnogo dok svi oko tebe odavna poletno džogiraju. No, kad Ribić hvali Vladu, to samo znači da treba biti dvostruko na oprezu. Naime, ono što on ističe kao poučak jest navodna činjenica da je Lalovac zapravo izveo potpuni zaokret od do tada prevladavajuće politike rezova koju su promovirali, kako on kaže, "neoliberalni talibani", prema politici poticanja gospodarskog rasta odterećivanjem plaća te poticanjem potrošnje građana. Tu već dolazimo do točke u kojoj se velikom dijelu etabliranih hrvatskih ekonomista diže kosa na glavi. Iako će se većina u načelu složiti da je osnovna logika u redu – poticanje potrošnje neosporno će dovesti do toga da ćemo u nekom razdoblju ubilježiti gospodarski rast – svima je jasno da Hrvatska nema izvora iz kojih bi mogla poticati gospodarstvo onako kako to rade neke druge države, upumpavanjem novca u gospodarstvo, pogotovo ne u trenutku kad nas je Europska komisija već uvela u postupak prekomjernog deficita. Ako je gospodarski rast donio povećane prihode proračunu, to još ne znači da nemamo mnogo hitnije izdatke koje moramo poplaćati prije nego što krenemo u dijeljenje povišica. Po Ribićevoj logici, cinično komentiraju oni koji ga ne mogu vidjeti ni nacrtana, trebalo bi samo svima povećati plaće i – eto nam rasta. Jasno je, to što smo na kraju nekog razdoblja statistički u neku kućicu zelenim umjesto crvenim slovima upisali neku brojku ne znači da je došlo do stvarnog pomaka u gospodarstvu te da državni proračun sad samim tim može podnijeti nešto veće izdatke.
No, oni zaboravljaju da Vilim Ribić samo obavlja ono što mu je u opisu radnog mjesta te da nije on kriv što vladi Zorana Milanovića tijekom četiri godine nije palo na pamet da sa sindikatima sjedne za stol i dogovori povoljnije uvjete i trenutak kad će odredba o povišici od šest posto stupiti na snagu. Ribić, za razliku od njih, samo obavlja ono što je dužan svojem članstvu. Da su htjeli, mogli su raditi na realnijim kriterijima gospodarskog rasta koji bi se trebali ispuniti prije no što budu prisiljeni ispuniti slovo ugovora. No, o tome će razmišljati sljedeća vlada, koja god bila, a na kraju, ionako se sve plaća iz džepova građana. A kakva će po tom pitanju biti politika sljedeće vlade, možemo samo nagađati. SDP je dobar dio svoje kampanje utemeljio na kritici HDZ-ova gospodarskog programa, koji u SDP-ovoj interpretaciji predviđa bolne rezove, a Zoran Milanović i društvo su Tomislava Karamarka stalno bolno podsjećali na njegovu nespretnu izjavu o "dolini suza", koja je postala lajtmotiv antihadezeovske kampanje.
Jasne odrednice i dalje nema
Karamarko se tako sa škarama u rukama našao i na jumbo plakatima na kojima se smiješi Zoran Milanović, s natpisom "ili rast ili rezovi". Sudeći po tome, Ribić je apsolutno u pravu: politika ove vlade je poticanje osobne potrošnje, s kojom u paketu ide i rast državne potrošnje. No, sad je u igri i Most. Za razliku od HDZ-a, koji je tijekom kampanje zatajio svoj gospodarski program u strahu da će ga mediji na račun toga pokopati, Most je svoju kampanju utemeljio upravo na rezovima, nazivali ih mi bolnima ili ne, a sada svoju podršku budućoj vladi uvjetuje provođenjem upravo tih svojih programa. Sad HDZ glumi kao da su se cijelo vrijeme otvoreno zalagali za takve poteze, dok u SDP-u u sukobu s očitim činjenicama posve hladno zaokreću za 180 stupnjeva računajući na poslovično kratko pamćenje javnosti, pa i svojih birača, tvrdeći da je to oduvijek bio njihov program. Koliko iskreno svi oni to misle i koliko se stvarno namjeravaju držati dogovora jednom kad eventualno uz podršku Mosta dođu na vlast, u ovom trenutku možemo samo nagađati, no, pravo pitanje jest – je li ono što zahtijeva Most nužno provesti ili ne, jesu li njihove mjere doista dobre i potrebne, hoće li njihova politička ucjena uistinu donijeti dobro hrvatskom gospodarstvu. Većina uravnoteženih ekonomskih analitičara zaključuje da je ono što mostovci ne samo nude već i nameću umnogome nekonzistentno, nezaokruženo, pa i kontradiktorno, iako možda i ne mnogo više nego što su bile dosadašnje politike hrvatskih vlada. Ukratko, nema sumnje da je na stolu niz mjera na koje smo dugo čekali i ne bismo trebali žaliti budu li provedene i pod očitom političkom ucjenom. No i dalje nemamo jasne odrednice na koji bi način neka buduća vlada, u kojoj bi Most ostvario presudan utjecaj bilo izravnim sudjelovanjem u njenu radu bilo podrškom iz Sabora, upravljala javnim zaduživanjem – odnosno bi li to bila uravnotežena politika u kojoj bi se prepoznavalo da država koja provodi samo famozni "austerity" ili samo još jedna kvazineoliberalna politika štednje i rezova koja bi se provodila bez obzira na kolateralne štete, a istodobno nije u stanju provesti cjelovit paket mjera koji bi, s druge strane, poticao poduzetništvo, proizvodnju i zapošljavanje – te tako puca u vlastite noge i reže temelje na kojima stoji.
Sanader je, nakon nedostižnoga Škegre, napravio najviše zla Hrvatskoj! Prema njima je čak i nesposobni MIlanović uspješan premijer!