Onog trena kad je odlučila ne maknuti prstom na mađarsku odluku o podizanju strogo štićene ograde prema Hrvatskoj, Europska komisija prestala je biti europska i počela se ponašati kao da se zove – Schengenska komisija. Predsjednik “Schengenske komisije” Jean-Claude Juncker, doduše, ponavlja (u govoru o stanju Unije 9. rujna u Strasbourgu, na press-konferenciji 9. listopada u njemačkom gradu Passauu) da podizanje ograda i zidova u Europi u 21. stoljeću nije rješenje, posebno ne među zemljama članicama EU. Ali ništa ne čini kad Mađarska podiže ograde i zidove. Komisija je odlučila ostaviti Hrvatsku na milost i nemilost Mađarima.
Odlučila je brinuti se samo o tome da nitko ne podiže ograde između zemalja članica Schengenske zone, ne toliko i o tome da nitko ne podiže ograde između zemalja članica EU. Tog trenutka Komisija je izgubila moralno pravo nazivati se europskom i primjerenije bi bilo da se naziva schengenskom. Istina, Schengenski sporazum o zoni bez granica zaista je jedan od najvećih uspjeha Europe i stoga nije nimalo čudno da je Komisija koncentrirana na obranu Schengenske zone pred migracijskim, političkim i drugim silama koje prijete da će srušiti tu zonu.
No, Komisija mora pokazati da to ne čini na štetu punopravnih zemalja članica EU koje zasad nisu u Schengenskoj zoni, ali jesu kandidatkinje za članstvo i u tom klubu unutar kluba. Jer, ne pokaže li Komisija odlučnost u borbi protiv ograda sada, kad prve ograde niču na vanjskoj granici Schengenske zone, naći će se u situaciji da sutra niču nove ograde na granicama unutar Schengenske zone, a tad će možda već biti prekasno za reakciju.
Jednom kad ograde i zidovi u Europi 21. stoljeća počnu nicati bez problema, to postaje najniži zajednički nazivnik, novo pravilo igre kojemu se onda svi žele prilagoditi. Tada to postaje utrka prema dnu: tko može otići još niže. I niže, i niže… Problem nije samo ograda, nego ono što uz tu ogradu dolazi: mađarski naprasno smišljeni zakoni koji kaznenim djelom smatraju nešto što Ženevska konvencija smatra temeljnim pravom, a to je prelazak granice u bijegu od opasnosti i prelazak granice u potrazi za sigurnim utočištem. Članica EU (zasad jedna, ali u utrci prema dnu tko može jamčiti da ih uskoro neće biti i više) tretira temeljno ljudsko pravo kao kazneno djelo i na taj način besramno prebacuje problem na susjedne države članice EU, dok se Komisija pravi da taj prljavi trik ne vidi, ne čuje…
Pa onda ništa i ne govori. Doduše, Komisija je poslala službeno pismo Mađarskoj kojim traži od Budimpešte da objasni kako su ti novi mađarski zakoni usklađeni s međunarodnim obvezama o pravu na azil, koje proizlaze iz Ženevske konvencije. Stoga je još uvijek moguće da Komisija pokrene neke mjere prema Mađarskoj ako utvrdi da su ti zakoni protivni međunarodnim aktima. No, problem je u tome što je Orban navikao na mlake reakcije Komisije na njegove ranije poteze usmjerene protiv vladavine prava, pa je s vremenom u svoje nove poteze ukalkulirao i mlake reakcije Bruxellesa.
Ovo nije vrijeme za mlake reakcije. Ovo je vrijeme za (europske) reakcije jednakog intenziteta kao i (mađarske) akcije. Na svako novinarsko pitanje o tome kako se žičane ograde, teško naoružani vojnici (s novostečenim ovlastima da, u Mađarskoj, pucaju na izbjeglice i migrante u slučaju potrebe) i tretiranje izbjeglica kao zločinaca uklapa u zajedničku europsku politiku koju Komisija pokušava promovirati, glasnogovornici Komisije odgovaraju nabrajanjem Komisijinih mjera: uveden je sustav relokacije iz graničnih zemalja EU u ostale zemlje EU po kvotama, osmišljen je akcijski plan s Turskom koji bi mogao smanjiti priljev izbjeglica…
Ali takvi odgovori ignoriraju činjenicu da Mađarska odbija sudjelovati u sustavu kvota, ne vjeruje da će to imati učinka u praksi, a svoje jednostrane žičane mjere uvodi i prije no što su se stigla osušiti slova na akcijskom planu s Turskom. Mađarska već barem četiri mjeseca u praksi gazi sve što Komisija zamišlja na papiru. I nikom ništa. Nikom ništa, osim Hrvatskoj (a sada i Sloveniji) tisuće izbjeglica dnevno koje su preusmjerene mađarskom ogradom na nove tranzitne rute. Predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker u svom prvom govoru o stanju Unije izjavio je da “nema dovoljno Europe u ovoj Uniji, i nema dovoljno unije (zajedništva, nap. a.) u ovoj Uniji”, te da to treba promijeniti. Ali ponašanje Komisije u ovom mikroprimjeru ide prema manje Europe, a više Schengena, u ovoj Uniji. Postoji opasnost da Juncker ostane zapamćen kao čovjek koji je predsjedao Europom u kojoj niču ograde i zidovi.
Alo Hrvatske novine, pa vec 2 sata u njemackoj gledam na tv-u kako u Breznicama gori kamp izbjeglicki, sta nismijete pisat o tome