Svakoga radnog dana, nekako odmah nakon ručka, politički i ekonomski analitičari, stručnjaci za odnose s javnošću i komunikolozi, odvjetnici i aktivisti civilnog društva, uvijek ista skupina od dvadesetak ljudi, staju pred kućna zrcala kako bi svezali prikladno odabrane kravate uz svoja poslovna odijela ili stavili broševe na poslovne kostime te se prigodno odjeveni uključili u maratonski razgovorni program što na hrvatskim lokalnim i regionalnim televizijama, ali i na javnoj televiziji, počinje u ranim poslijepodnevnim, a završava u kasnim noćnim satima.
Neki tome ne pristupaju tako formalno te dođu u studio u trenirci u kojoj su bili u teretani, na trčanju ili u kafiću ili odjenu nešto posve nalik na nju kako bi djelovali što opuštenije i nehajnije. Sve su to trudbenici konjunkturne industrije radijske televizije koja u Hrvatskoj doživljava svoje zvjezdane trenutke. Recept je vrlo jednostavan. Za taj pogon ne treba gotovo ništa što je svojstveno „pravim“ televizijama: nema novinara, nema snimatelja, nema scenarista, nema montažera, nema fonetičara, nema redatelja, nema novinarskih izvješća, reportaža i priča, nema vlastitoga informativnoga, obrazovnoga, dokumentarnog ili filmskog programa – ukratko, nema ništa. Da bi radijske televizije postojale, dovoljni su jedan studio, jedna ili dvije kamere, jedan ili dva „moderatora“ i dva-tri gosta koji nerijetko istoga dana nastupaju u dvije, pa i više emisija različitih televizijskih kuća. Ta statična i monotona pseudotelevizijska mizanscena savršena je pozadina za političke i kulturološke ispade svake vrste. Oni radijsku televiziju dinamiziraju, oni joj daju medijsku važnost koju objektivno nema, oni je čine društveno i politički vidljivom, oni su dio one društvene i političke patologije koja je, u većoj ili manjoj mjeri, svojstvena gotovo svakome modernom društvu, ali nije u svakome modernom društvu jednako zloćudna.
Na jednoj takvoj radijskoj televiziji, na Z1, u večernjem Zoomu koji se nastavlja na višesatni poslijepodnevni Zoom, Zdravko Mamić, najavljen kao poseban gost, punih je sat i pol posve neometano sijao primitivnost i nesnošljivost koje su kulminirale u šovinističkim napadima na ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića. Ne može Srbin biti ministar u tako važnom resoru u hrvatskoj Vladi, kazao je Mamić. Kad bi neki moćnik münchenskog Bayerna kazao javno da Židov ne može biti ministar znanosti, obrazovanja i sporta u njemačkoj vladi, bio bi moralno, politički i pravno sankcioniran i nestao bi zauvijek iz javnog života. No to se ne može dogoditi jer su u münchenskom Bayernu najmoćniji ljudi nacionalne i svjetske nogometne legende Franz Beckenbauer i Karl-Heinz Rummenigge, a ne anonimni nogometni mešetar koji godinama zabavlja ili zgražava, ovisno o ukusu, ovdašnje ljude svojim ponašanjem. Na istoj toj televiziji čuli smo sljedećih dana niz pohvala Zdravku Mamiću, a jedna je slušateljica emfatično uskliknula da je on novi Ante Pavelić. Sada ste pretjerali, nećemo tako, kazao je voditelj anonimnoj građanki. Ali zašto je pretjerala? Zato što je Pavelić nedostižna figura hrvatske političke povijesti kojoj nije ravan nitko pa ni Mamić, zato što Mamić ipak nije novi Pavelić jer on voli Srbe i ima više prijatelja u Srbiji od cijele hrvatske Vlade ili zato što to naprosto nije pristojno javno reći? Voditelj nam to nije objasnio.
”BUNARSKA IDEOLOGIJA”
U trećem Dnevniku Hrvatske televizije nekako je istodobno gostovala saborska zastupnica Ruža Tomašić. Pozvana je da kaže kako nije rekla ono što je rekla – „da je Hrvatska za Hrvate, a da su ostali gooosti“ – i da joj se omogući da neometano ispali još nekoliko misli iz svoje „bunarske ideologije“. A onda je u jednosatnoj „Bujici“ na Mreži pokazala sav svoj profil. Skromna znanja, obrazovanja i rječnika, misli koje stanu u dvije-tri jednosložne rečenice i koje su oblikovane na lošim usporedbama Kanade i Hrvatske zasnovanima na skučenome osobnom iskustvu, ispalila je novi niz otvorenih ili loše prikrivenih šovinističkih aluzija. U Americi je nezamislivo da pripadnici Al-Qa’ide sjede u Kongresu, kazala je Tomašić. Sad bi valjda trebalo odgonetati tko je hrvatska Al-Qa’ida, tko je njezin Bin Laden, a tko je zastupnik te terorističke organizacije u Saboru. Nije Srbima tako loše kao što govore, pa u Vladi ih ima 30 posto. U Vladi ima, ako je Tomašić točno prebrojila, i 70 posto Hrvata, pa zar je zato Hrvatima dobro? U Kanadi ne smiješ ništa reći protiv države jer će te odmah deportirati u zemlju iz koje si došao. Iz Tomašićeve je progovorila ustrašena useljenica koja se u Kanadi uspela do statusa policajke i koja se, što zbog posla koji je radila, što zbog useljeničkog straha, nije se usuđivala ništa reći da je ne bi deportirali u zemlju iz koje je došla. No zato je u Hrvatskoj razvila apsolutnu slobodu govora – toliku slobodu da njome ugrožava sigurnost i opstanak drugih. Da malo promisli, mogla bi se zapitati kako se onda u Kanadi desetljećima razvijao secesionistički pokret u Québecu, koji je izravno bio usmjeren protiv teritorijalne cjelovitosti te države i kako to i danas mnogi slobodno govore o secesiji te frankofone pokrajine u koju su u proteklih dvadesetak godina središnje kanadske vlasti hotimice i planski naseljavale tisuće nesretnih bošnjačkih, hrvatskih i srpskih prognanika i izbjeglica kako bi malo neutralizirale i razrijedile „secesionistički sindrom“ frankofonih Kanađana. Ništa nisam rekla novo, sve ovo ja govorim dvadeset godina, kazala je Tomašić, čudeći se što se drugi čude kako se uspjela tako politički balzamirati. Kako su primili vaš govor o „gostima u Hrvatskoj“ na skupu HDZ-a, znatiželjno je pitao voditelj. Pljeskali su, ma svi su pljeskali, kazala je saborska zastupnica, nehajno odgovarajući na pitanje na koje se odgovor zna. Zbilja, kakvo je to pitanje kad smo svi čuli na televizijskoj snimci da su HDZ-ovci pljeskali.
Mamić i Tomašić samo su dva najeksponiranija primjera incidentne politike koja je zaposjela javni prostor. Koliko god bili eksponirani i koliko god njihovi istupi bili zloćudni za cijelo društvo, nisu oni glavni problem ove zemlje. I Mamić i Tomašić proizvodi su određenoga socijalnoga, političkog i duhovnog konteksta koji ponajprije konstruiraju vlast i opozicija. Vlast – koja je ideološki i svjetonazorski daleko i od Mamića i od Tomašićeve – otvara prostor za njihovu promociju tako što ne proizvodi „pravu“ politiku koja bi okupirala medije i javnost općenito. Da vlast vodi smišljenu, intenzivnu i uspješnu ekonomsku, socijalnu, kulturnu, obrazovnu, zdravstvenu, medijsku i druge javne politike, javnost bi se bavila njima, a ispadi pojedinaca s ruba društvenoga i političkog života bili bi žalosni incidenti. Možda takvih incidenata ne bi ni bilo jer uspješna vlast obično zatvara usta svojim protivnicima čineći ih nezanimljivima i nevažnima. Budući da nije tako, u „politiku incidenata“ intenzivno se i uvelike incidentno uključio i sam predsjednik Vlade. Niz njegovih furioznih javnih istupa proteklih dana može se tumačiti na dvojak način.
šTO JE REKAO?
Prvo, čini se da Milanović više ne može i ne želi kontrolirati svoju retoriku te se poput kakva retoričkog tsunamija obrušava na sve koji mu se nađu na putu. Pritom proizvodi osobne, stranačke i opće štete. Milanovićev politički stil i retorika sve više žderu politički sadržaj i poruke koje šalje javnosti te se na kraju dana malo tko sjeća onoga što je rekao, a svi se sjećaju kako je to rekao. Takav obrazac političkog djelovanja nije ugodan ni za njegovu stranku u kojoj sada, čini se, prevladava neka vrsta paralize i straha od Milanovićevih reakcija na moguće kritičke prigovore njegovu djelovanju. Sve je vidljivije da on polako ali sigurno supstituira i „proždire“ cijeli SDP. Naposljetku, svojom politikom silno polarizira društvo. No tome bi moglo biti mjesto u drugoj intenciji njegove prezentacijske i konfrontacijske politike koja će poslužiti kao strategija uoči europskih i, u manjoj mjeri, lokalnih izbora. Kako se u kampanji za europske izbore neće raspravljati o programskim sadržajima stranaka i kandidata, težište sučeljavanja bit će na općemu ideološkome i svjetonazorskom diferenciranju na „nas“ – eurofile, multikulturaliste, liberale i poštenjačine – i „njih“ – prikrivene eurofobe, nacionaliste, natražnjake i lopove. Takvom strategijom i kampanjom – a nju mora voditi sam Milanović, jer je s liste njegovih kandidata za Europski parlament nema voditi tko drugi – nastojat će se masovno mobilizirati ponajprije „ortodoksni“ dio SDP-ova biračkog tijela u kojemu ima mnogo „zakletih“ protuhadezovaca koji podupiru konfrontaciju s tom strankom svuda i uvijek, te pripadnike nacionalnih manjina koji se osjećaju ugroženima istupima druge strane i koje je Milanović proteklih dana nedvosmisleno štitio. Od sebe i SDP-a uspio je u međuvremenu odbiti znatan dio neortodoksnoga i promjenjivijeg biračkog tijela SDP-a, uglavnom ostatke starih srednjih urbanih slojeva poput srednjoškolskih i visokoškolskih profesora.
Drugi pol konteksta čine Tomislav Karamarko i njegov HDZ. Otkako je odlučio konsolidirati stranku ne ideologiji i politici iz devedesetih godina – kao, dakako, i na širokome i slabo vidljivome organizacijskom i stegovnom radu – Karamarko je širom otvorio vrata HDZ-a različitim likovima koju su tu ideologiju i politiku suoblikovali, provodili ili javno podupirali. Među njima su se, gle slučaja, našli i Zdravko Mamić i Ruža Tomašić. Mamićeve političke incidente Karamarko je škrto popratio riječima da on nije član HDZ-a ili da ne zna je li uopće član HDZ-a. Ako je tako, što je onda tražio na nedavnome motivacijskom skupu HDZ-a? Zar je došao kao klapski pjevač, plaćeni animator ili, možda, društveni uglednik? Kako se na HDZ-ove dvoranske skupove ne ulazi kao u javne parkove, Karamarko bi trebao odgovoriti javnosti što Mamić radi na skupovima HDZ-a i tko ga na njih poziva. Trebao bi odgovoriti i na pitanje zašto je Ružu Tomašić stavio na HDZ-ovu listu kandidata za Europski parlament premda dobro poznaje i njezine opće političke stavove i stavove o Europskoj uniji. Je li to i kod Karamarka proradio stari hadezeovski protupravaški sindrom: „kupi“, pacificiraj i integriraj pravaše u HDZ te se jednom zauvijek riješi toga njihova sitnog grickanja glasova desnice na svakim izborima. Ako je to posrijedi, onda su se Karamarkove nakane pravodobno poklopile s nakanom Tomašićeve i njezine pravaške stranke da višegodišnjom galamom protiv HDZ-a skrenu pozornost na sebe i napokon budu vraćeni u krilo stranke kao „dostojan protivnik“. Kakva farsa! No, Tomašićeva bi mogla „pojesti“ neke HDZ-ove kandidate na listi zahvaljujući izjavama – i, dakako, preferencijskom glasovanju – koje daje posljednjih dana i kojima se profilira kao tvrda desničarka, tvrđa od bilo kojega HDZ-ova kandidata s liste. Je li to Karamarko i želio? Ako jest, to je i dobio. Vidjet ćemo kamo će to HDZ odvesti.
