Praznik rada u Hrvatskoj postaje sve besmisleniji. U državi u kojoj ne radi gotovo 400 tisuća ljudi slavljenje 1. svibnja kao državnoga praznika rada zapravo je groteskno. Na nekadašnje proslave 1. maja starije podsjećaju ne samo budnice i prvomajske parade nego, prije toga, i bolji život. Mladima, pak, te slike prošlosti iz filmskih žurnala izgledaju čudnima pa i neshvatljivima. Sliče im na današnje snimke iz Sj. Koreje. Oni koji bolje pamte, a nezadovoljni današnjim životom, nostalgično se sjećaju toga vremena. Današnja SDP-ova vlast smatra sebe idejnim nasljednikom te prošlosti, ali samo u njezinu boljem dijelu. Ideološkim se nasljednikom ne želi smatrati niti dopušta da je se tako shvaća. SDP sebe smatra socijaldemokratskom strankom koja ništa nema s komunističkom prošlošću! Stotine tisuća ljudi koje ne rade, loše žive i malo se čemu nadaju, ne ostavljaju dojam da ovu državu vode socijaldemokrati, pogotovu sposobni socijaldemokrati.
Ako je u osnovi riječi radost riječ rad, onda je, sudeći po broju ljudi koji ne rade, razumljivo da u Hrvatskoj baš i nema puno radosti. Ova vlast jest demokratska, ali ne i socijalna. Javni prosvjedi nezadovoljnih, ljutnja, ogorčenje i bunt sindikata svjedoče o tome. Od SPD-ove je vlasti danas socijaldemokratskoga malo prisutno. Od SDP-a je danas “klasno svjesnija” laburistička stranka nekadašnjega sindikalnoga lidera Dragutina Lesara. On je SDP-u “ukrao” radnike koji su nekada gotovo prirodno bili uz tu stranku. Dragutin Lesar je danas “radničkiji”, a zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i socijalniji od Zorana Milanovića. U komunizmu je savez radnika i vlasti bio gotovo razumljivo “prirodno stanje”. Pokojni profesor Josip Županov, tada jedini pravi sociolog rada, teorijski je taj savez “radničke klase” i Saveza komunista objašnjavao kao koaliciju radništva i elite. Radništvo je komunističkoj eliti davalo politički legitimitet dobivavši za potporu stalni posao i redovitu plaću. Tako je trajala trajna politička idila elite i “radničke klase”. Takav savez između današnje vlasti i ljudi koji žive od rada ne postoji.
Nekoć je SDP bio više socijaldemokratskiji nego danas. Bilo je to vidljivo i po njegovoj politici i po ljudima koji su ga vodili. Ivica Račan, Zdravko Tomac, Milan Bandić, Vice Vukov, Željka Antunović i Antun Vujić bili su po nekome svome političkom ustrojstvu više socijaldemokrati nego njihovi današnji politički nasljednici. Po političko-psihološkome profilu, Zoran Milanović, Slavko Linić, Ingrid Antičević-Marinović i Željko Jovanović više se doimaju kao neokomunisti nego kao socijaldemokrati. I u nacionalnom pogledu oni zapravo iznevjeravaju bit i tradiciju hrvatske ljevice. Između dva svjetska rata, hrvatska je ljevica bila nacionalno svjesna. Ta je crta nastavljena i poslije partizanske pobjede i Drugoga svjetskog rata.
Legendarnog sekretara Komunističke partije Hrvatske, Andriju Hebranga, ubijaju komunistički boljševici i unitaristi upravo zbog njegova hrvatstva. Da nije bilo hrvatstva unutar komunista, sigurno ne bi bilo ni Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika 1967., a onda ni hrvatske političke i demokratske revolucije 1971. godine. Danas, pak, nekima u SDP-u nacionalno i nije osobito važno. Neki intelektualci nekoć bliski SDP-u od njega su se udaljili. Da je politička klima u stranci ugodnija, a ponašanje stranačkih lidera tolerantnije, vjerojatno bi stranci bili bliži i neki intelektualci. Od SDP-a su se, primjerice, udaljili Mirjana Kasapović, Vjeran Zuppa i Ljubo Jurčić. I unutar SDP-a kao da se javljaju recidivi “demokratskog centralizma”. Njegove su posljedice osjetili najprije Tomac, a potom i Bandić te naposljetku i politički naivni Davor Bernardić i Mirela Holy. “Izgori” li na zagrebačkim izborima, sličnu bi sudbinu mogao doživjeti i Rajko Ostojić. SDP baš i ne haje za “minuli rad”. Groteskno praznovanje Praznika rada dok tolike stotine tisuća ljudi ne rade pokazuje ne samo da je vlast nesposobna nego i da se od rada u Hrvatskoj teško živi, a da je nerad hrvatska tužna realnost.
U komunizmu je savez radnika i vlasti bio gotovo razumljivo “prirodno stanje”. Radništvo je komunističkoj eliti davalo politički legitimitet a zauzvrat imalo stalni posao i dobivalo redovitu plaću
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
