Da je trener neke sportske momčadi, Davor Bernardić već bi odavno dobio otkaz: nema igru, nema ni rezultata, ne ispunjava, dakle, dva kriterija koji svakoga trenera drže na kormilu. U politici je teže mjeriti rezultate, a ni igru nije uvijek lako raspoznavati; šefu SDP-a je poslije prvih sto dana popusta izvješena puna cijena, i otad traju cjenkanja je li njegovo vrijeme isteklo i prije nego što je počelo. Nije se od njega očekivalo da će biti Periklo hrvatske politike, ni spasitelj ljevice u Hrvatskoj.
Milanović mu nije ostavio mali teret, s političkim vratolomijama koje su, objektivno, dezorijentirale SDP. Malo je tko, ipak, računao da će u rekordnome vremenu doseći granicu svoje (ne)sposobnosti, i da će relevantnu političku stranku dovesti tako brzo pred hamletovski izbor: ili će s njime pasti u bezdan ili će se bez njega vraćati u prošlost. Kao da je glavna opozicijska stranka odjednom ostala bez budućnosti. Bratoubilački rat odnosi svakodnevno nove žrtve: zbirka pojedinačnih žrtava – ne nađe li se pametno primirje – mogla bi dati kolektivnu žrtvu.
Varijanta Šćepana Malog
Kraj ili krah SDP-a ne može se isključivati sve dok se manevri ne vode više samo ćorcima i dok se gomilaju nove trupe na granici između dviju zaraćenih frakcija. Ljevica je i drugdje znala na vlastitu štetu pokazivati borbenost žutih mrava; rijetko je kada interni obračun odlazio tako daleko da mu se ne vidi ni kraja ni konca. Nije dovoljno jasno radi li se samo o sukobu ambicija i o borbi za vlast u SDP-u: to bi, čak, mogla biti blaža dijagnoza, a mogla bi i lakše završiti, tako da se na kraju filma objavi treći čovjek kao (privremeno) rješenje.
Radi li se, pak, o borbi za stranku, može i lošije završiti, otkriju li se sve ideološke karte, ako njih u toj igri uopće ima; i tada bi jedni mogli nastaviti drumom, a drugi šumom, a da se više uopće ne nađu na zajedničkom putu. Jedno je odlazak Davora Bernardića, on se sve više razotkriva kao hrvatska varijanta Šćepana Malog, koga bi se njegovi pokrovitelji najradije odrekli, da se on hoće odreći njih. Činilo se da pristojni, povučeni mladić nije u stanju ni mrava zgaziti, zamjerali su mu da je preblag za političara, da se ne može odlučiti između eutanazije i aspirina, kad je uzeo u ruke kirurške škare, i stao i on podizati groblje svojih žrtava. U svakoj borbi za opstanak, što je više žrtava, to je izgledniji poraz.
Ni s jačim potezima, Bernardić nije ovladao SDP-om da bi mogao više išta diktirati; to što vitla mačem s dvije oštrice samo pokazuje da je car ranjen i da je ogoljen; dalje je stvar tehnike, hoće li otići silom ili milom. Nastavi li se novim kaznama braniti od kritičara, može to biti njegova Pirova pobjeda, ali neizbježan poraz SDP-a. Čak i stranački veterani koji su mu u početku bili skloni, onoliko koliko su neskloni Zoranu Milanoviću, vide da je od Mercedesa napravio fiću; a oni su očekivali previše – da će od fiće napraviti Mercedesa!
Iako nije pokazivao osobitu političku lucidnost da može prepoznati stranačke (ne)prijatelje, i unutrašnje i vanjske, Davor Bernardić mora vidjeti tko bi mu sve mogao biti u poroti na SDP-ovu posljednjem sudu. Bude li se dalje inatio, radit će to na štetu stranke, što mu može biti otežavajuća okolnost, i za vlastiti račun, što spada u sudbinu svakoga vođe, osobito slabijega. Mudri Goethe dao je nenadmašni opis političke prevrtljivosti, s kojom SDP-ov krhki šef mora to više računati što je nemoćniji: „Ljudi su u politici kao u bolesničkome krevetu, bacaju se s jednog boka na drugi vjerujući da će tako ležati udobnije“.
Takvo razočaranje Bernardića tek čeka. Moglo se činiti da je za tako visoku političku ulogu odviše naivan, da nije dobro sagledao ni težinu svoje funkcije, ni teret njezine odgovornosti. Mogao je znati bolje od drugih da u Zagrebu nije uspio održati socijaldemokrate iznad površine, i s takvom hipotekom morao je ili odustati od daljnjega penjanja po stranačkim ljestvama ili ubrzati korak na novom maršu prema vlasti. Stojeći na mjestu, ili čak hodajući natraške, linijom manjeg otpora, Bernardić nije ni mogao izgraditi neophodan autoritet vođe koji bi, za razliku od Milanovića, bio bliži članstvu, ali bi bio šef. Nikad se on nije nametnuo u toj ulozi pa je dospio u procjep između ambicije za vlašću i vrline vladara koji je, kao znak opasnosti, dobro označio Isaac Deutscher:
"Povijest raspolaže ograničenim brojem praznih mjesta za položaje velikih vođa“.
Njega, izgleda tako, muči vlastita sudbina, barem koliko i sudbina stranke; povukao bi se, možda, da ga ne moraju držati saveznici. Je li na vidiku vrijeme kad će svatko spašavati sebe?
Imao je priliku dokazati se
Da bi se riješili Bernardića, njegovi stranački oponenti – bolje nego "pučisti“, jer puč nikad nije javan i izvodi se drukčijim oružjem – pomogli su da SDP dospije na rub raskola; iz njihova ugla, Bernardić je taj koji je stranku gurnuo u pogibelj, jer nema nikakvoga programa, što i nije netočno, nema pravu i jaku riječ, što je još točnije, i ne djeluje uvjerljivo, što je najtočnije. Kad kažu da je SDP-ov mlađahni predsjednik imao priliku dokazati svoje (ne)sposobnosti, Grbin i društvo njegovih osporavatelja ne govore neistine: u 18 mjeseci propustio je pravi bulevar šansi da svima dokaže da je počelo Bernardićevo vrijeme (i završilo Milanovićevo). Ali, koji će centarfor zabiti gol dok izbjegava protivnički šesnaesterac i ne surađuje s polovicom momčadi? Iz njegova ugla, "pučisti“ će napraviti fatalni korak naprijed, ili su ga već napravili, tražeći njegovu glavu, i snositi odgovornost za ono što je uglavnom on napravio, ne vidjevši i dalje koliko je eutanazirao stranku.
Bernardić je toliko zatvorio oči da mu se uskoro može dogoditi da sjedne na stražnje sjedalo službene limuzine i da ne primijeti da se ne miče, da stoji na mjestu. Ako se to dogodi, bit će velika šteta za jednog finog mladića koji će izgubiti iluzije o politici i političkoj moći, ali nikakva šteta za stranačkoga političara koji će shvatiti, napokon, da svaka vlast i nije od Boga. Ni za stranku, koja više vegetira nego što politički egzistira, ako krene u istinsku obnovu, i ideja i ljudi. I hrvatska je ljevica, manje-više kao i drugdje, „ostala bez goriva“, kako duhovito zapaža povjesničar André Burguière.
Ode li Bernardić s čela SDP-a, neće biti svejedno tko će sjesti za volan. Preuzmu li ga u ruke njegovi oponenti, potvrdit će se da se borba nije vodila zbog ideja, nego zbog fotelja. U tom slučaju, ne bi bilo pobjednika, SDP bi nastavio frakcijske borbe, možda s nekim drugim ličnostima, i išao prema tom fatalnom završnom "koraku naprijed“, kojeg se, inače, javno svi plaše, iako na njemu zdušno rade. Zato će se prava priroda kampanje protiv Bernardića moći do kraja očitati tek kad – u slučaju da stvarno ode s čela (jer se nekima, ili mnogima, popeo na glavu) – dođe njegov nasljednik.
Ako se ne žele do kraja kompromitirati, i ako stvarno misle na to da zemlji moraju osigurati demokratsku alternativu, glavni bi akteri trebali svijećom u Hrvatskoj tražiti kandidata koji će se razlikovati i od Bernardića i od Milanovića, a da se ne vraćaju Ivici Račanu. Ustanove li da ga nema, bolje da sami napuste stranku nego da se tako popnu na njezino čelo.
Ne može prošlost biti budućnost ni SDP-u. Demokratski život u zemlji, evidentno, trpi zbog toga što opozicija muca, umjesto da razgovjetno upozorava kako se i u Hrvatskoj "divlji kapitalizam“ razvija na štetu dobre polovice (siromašnih) državljana. Nije to hrvatski fenomen, ali se i hrvatska ljevica predaje rutini, nesposobna da osmisli platformu za nove žrtve globalne kapitalističke poplave: rastu, i to dramatično, nejednakosti, a ljevica ne zna braniti potrebu i vrijednosti jednakosti; rastu socijalne napetosti, a ljevica nije u stanju ponuditi projekt socijalne integracije; mladi se gube između domoljublja i kozmopolitizma, a ljevica nema odgovor koji bi usklađivao dva interesa; rastu političke aspiracije religije, a ljevica ne zna braniti laičke vrijednosti društva (ne protiv religije, nego i u njezinu interesu).
Dok politička desnica svuda, pa i u Hrvatskoj, skuplja žrtve vlastite vladavine, i demonstrira, s ponešto oholosti, da je politički pragmatizam razvila kao svoju novu ideologiju, ljevica se skuplja po kutovima, s osjećajem povijesne krivnje za "svoj“ totalitarizam, i bez svijesti o tome da je potrebna jednoj polovici društva i države. SDP-ov problem može se svesti na Senekinu izreku: "Nema povoljnih vjetrova za one koji ne znaju kamo idu“! Ostale sastavnice opozicije mogu statistički koristiti krizu SDP-a, ali ga politički ne mogu nadomjestiti. Most od početka nije svjetonazorski naginjao ljevici, ali je bio neki nedefinirani kartel pojedinačnih ambicija koje su virile ispod kape prenaglašene samostalnosti.
Otkako su s Mosta otišle najumnije glave, ostatak bi mogao pasti u vodu; nedostaje mu sve očiglednije izvorne političke supstance, a osobito intelektualne podrške, da bi predstavljao ozbiljnu opozicijsku snagu. Neugasiva, pa i razumljiva, želja za osvetom, nije dovoljna za političko preživljavanje. Živi zid ne može trajno egzistirati na performansima u Saboru, Sinčić i društvo ili će se potvrditi kao politička alternativa vlasti ili će početi nestajati. Lijevi populizam može prosperirati, ali samo s ograničenim rokom trajanja.
Italija bi to mogla dokazati uskoro i otvoriti novi prostor demokratskoj ljevici, bude li znala izvući pouke iz poraza, prekinuti sa starom ljevicom; ne da napusti povijesne vrijednosti nekomunističke ljevice, nego da ih prilagodi novome vremenu. I da, uvjerljivije nego što to sada nemušto čini frustrirana ljevica svuda, pa i u Hrvatskoj, objašnjava da za žrtve kapitalizma ne mogu biti krivlji oni koji na tu surovost ukazuju od onih koji žrtve proizvode.
Ideološka puška - prazna
Oporbena sudbina ipak se više odlučuje u SDP-u nego u novim strankama koje su se razvile na slabostima tradicionalne ljevice. HDZ-ova vlast zaslužuje da ima protivnike koji će joj visjeti za vratom, i da od takve opozicijske uloge oslobodi predsjednicu Republike, koja, inače, živi od podrške nogometu i od kritike Vlade. Ljevica je u Račanovo doba počela kidati veze s inteligencijom koja je, povijesno, bila njezin glavni rezervoar ideja, s Milanovićem se takva shizma produbila, a s Bernardićem se nije ni zaliječila, iako je baš on imao najbolje uvjete da obnovi povijesne veze, jer je tako na programu “kulturne hegemonije” mogao kompenzirati nedostatak vlastitih ideja i nametnuti atmosferu slobodnijeg izražavanja.
Ako su se SDP-ovci bojali Milanovića, nisu se plašili njegove prazne puške; s Bernardićem se ideološka puška posve ispraznila, ali je palila, i pogađala u krivo pitanje koje je, inače, povijesno opterećivalo ljevicu: gdje je granica između prava na kritiku i odgovornosti za stranku? Gdje završava sloboda mišljenja i počinje obveza solidarnosti? Sve su političke stranke, za to se i osnivaju, svojevrsna Crkva u kojoj vjera dolazi prije sumnje. Ljevica je u svome komunističkom izdanju bila krajnje ekskluzivna, nije imala dovoljno, a u nekim vremenima i u boljševičkim uvjetima, nikakvoga prostora za kritičko mišljenje. Šefovi su tamo mogli biti nedodirljivi.
Na desnici je tradicionalno vladao kult šefa, ali se on uglavnom podržavao interesima, puno više negoli strahom. Tamo gdje je vladao pluralizam postojala je mogućnost izbora. Nitko nije bio prisiljen ostajati u jednoj stranci, niti biti osuđen ako je iz nje izlazio. Demokracija je i u tome dokazivala svoje prednosti.
Zavođenje „discipline“ redovito je više simptom slabosti nego znak snage. Može li Crkva trpjeti više slobode, istina na račun svjetovnih ličnosti, nego politička stranka na račun svojih vođa?
Za sociologa Luca Boltanskog, "pravo na javnu kritiku a da se za to ne plaća cijena“ predstavlja donju granicu, minimum, demokratskih odnosa u jednoj stranci. Kako su Bernardić i njegovi politički mentori mogli zanemariti da demokracija počiva na slobodi mišljenja, pa i pogrešnoga, i da Grbin i njegova klapa, nisu mogli biti zavjerenici koji su stajali u bunkeru, nego kritičari koji su na čistini dokazivali da 18 mjeseci Bernardićevih pokušaja i pogrešaka nisu SDP-u ništa dobroga donijeli.
Treba li čekati prve sljedeće izbore pa da se to potvrdi, ili se može ići ususret očekivanome događaju, tj. porazu, ali većem nego u Milanovićevo vrijeme? Posljednji uzdah na ljevici: "I Hasanbegović je popularniji“, dođe kao predsmrtna molitva. Ako im je stvarno do spašavanja stranke, onda će „pučisti“ obavijestiti da se odriču svake personalne, karijerne ambicije, i da tako olakšaju daljnju spasilačku operaciju; ako je netko demokratski izabran, ne znači da ne može biti i demokratski razriješen. Kakva je tragedija u tome? U demokraciji, dizala voze u oba smjera. A u demokratskoj stranci svatko najprije misli svojom glavom; „glava“ stranke misli za sve tek kad se pogase demokratska svjetla.
Nije Hrvatskoj prvi put, vjerojatno ni posljednji, da se suočava s problemom (izbora) vođa, ne samo na stranačkim i državnim dužnostima nego i na nepolitičkim funkcijama koje drže veliki novac i odlučuju o sudbini zemlje. Vani se ne napreduje bez pokrića, bez dokaza o kompetentnosti i o rezultatima; zavičajne, rodijačke veze, poznanstva iz školskih klupa ili iz haustora, ondje ne igraju nikakvu ulogu.
Tko je od Davora Bernardića tražio objašnjenje zašto je SDP u Zagrebu dok mu je on bio na čelu toliko padao? Bilo je, dakle, razloga za (veći) oprez. Treba li u njegovoj sadašnjoj drami tražiti režijske prste Zorana Milanovića? Svaki bi početnik počeo istragu od pitanja: koje motive može imati bivši šef SDP-a? Da očisti teren za sebe? Čovjek njegove inteligencije, uz sve slabosti koje su znale njime (o)vladati, dobro zna što se događa zecu koji se vraća istim putem. Da postavi svoje pijune?
Ali, i to bi mu se obilo o glavu, čak i da nema nikakve političke ambicije. Bernardićevi glavni problemi nisu u prošlosti stranke; dok se SDP nalazi u krizi identiteta, u koju ga je gurao i Milanović različitim ispadima protuprirodnog političkog bluda, treba mu šef-vizionar koji će otvarati vidike, a ne menadžer ili knjigovođa koji će zbrajati žrtve. Teško je reći kamo spada sadašnja borba među socijaldemokratima: nije boks jer su svi još na nogama, a nije ni balet jer će netko morati pasti.
Ne može ni SDP biti talac jednoga čovjeka. Ali, Davor Bernardić može otići, a da problemi ostanu. U borbi za opstanak, stranci predstoji temeljita obnova, kadrovska, politička i ideološka, vjerojatno i organizacijska (stranke ljevice pamte i iz vlastitog negativnog iskustva važnost „organizacijskog pitanja“). A iznad svega, da definiraju koga zastupaju i kojem socijalnom ešalonu pripadaju. Ne učine li to u paketu, čeka ih sudbina koju je jednostavno prorekao Michel Audiard: „Razjedinjena obitelj nalazi se samo na pogrebu“.
Zagreb: SDP predstavio mjere za povećanje mirovina
SDP-u treba ključ u bravu kao i manjinskim strankama.Dosta nam je bacanja novaca na mrzitelje svega hrvatskog.