Bio je to tjedan koji se činio, da parafraziramo jedan film iz 1994., kao sedam vijećanja i sprovod. Sedam vijećanja se zaista dogodilo. U zgradi Europskog vijeća u Bruxellesu naguralo se čak 7 summita u samo četiri dana, što je rekord u EU. Ali najavljivani politički sprovod britanske premijerke Therese May nakon povratka s još jednog ne baš uspješnog summita o Brexitu ipak se nije dogodio.
Tijekom vikenda već su se oštrili noževi u zadnjim torijevskim klupama u parlamentu u Westminsteru, odakle se premijerki javno, doduše anonimno ali s naslovnica novina, poručivalo da ponese svoju omču, vlastito uže za vješanje, na sastanak koji je trebao biti organiziran kao javno suđenje njezinoj mlakoj verziji Brexita.
No, kad se u ponedjeljak poslijepodne May pojavila u parlamentu, umjesto bijesa navukla je na sebe simpatije zbog toga što su svi shvatili da se tim javnim oštrenjem noževa i porukama o omči ipak pretjeralo. Odjednom su najvulgarniji zagovornici Brexita postali jako pristojni. Pozivnice za njezin politički sprovod su povučene. Premijerka May je preživjela još jedan dan, pa čak i tjedan. Za sada.
Čudna je to stvar jer, kao što u skeču za Daily Telegraph piše Michael Deacon, ima dana kad čovjek pomisli da će britanska premijerka biti smijenjena evo već sutra, a onda ima dana kad čovjek pomisli da će njegovi prapraunuci čitati vijesti o tome kako je gospođa May upravo ispregovarala 95. dodatnu godinu prijelaznog razdoblja nakon izlaska iz Europske unije te kako neimenovani brexitovci oštro upozoravaju da neće dozvoliti da se to produži na devedeset i šestu godinu. Kad smo već kod brojki, zgodna je i primjedba laburista Petera Dowda.
Kad je May ustvrdila da je 95 posto sporazuma o povlačenju iz EU već ispregovarano i da je ciljna ravnina na vidiku, taj je oporbeni zastupnik uzvratio: “Smijem li je podsjetiti da je Titanic završio 95 posto svoga putovanja”. Što god mislili o britanskoj demokraciji, koja se bez ikakve sumnje srozava u priči o Brexitu, slušati premijersku raspravu sa zastupnicima i dalje je vrhunsko iskustvo. Tu retoričku i razinu demokratske racionalnosti mnoge demokracije u srednjoj i istočnoj Europi, uključujući i našu, tek trebaju dosegnuti (nadamo se ne dosegnuti da bi se ponovo srozavale, kao u britanskom primjeru).
A kad smo, nakon brojki, već kod pitanja demokracije, dobar podsjetnik na dragocjenu lekciju koju su Grci naučili na vrhuncu svoje dužničke krize daje autor Alexis Papazoglou u magazinu The New Republic. Da, u demokraciji je važno da narod koji izglasa neke suštinske promjene dobije to što je tražio i dobije dojam da njegov glas odlučuje (a ne da se političke elite pobrinu da sve ostane isto, bez obzira na glas naroda), ali postoji jedno veliko ali: “jedan nacionalni demokratski mandat (da se nešto učini, op.a.) nije toliko moćan kad protiv sebe ima interese nekoliko drugih demokracija koje su organizirane u zajedničkom djelovanju”.
Super, Britanci su demokratski (manje-više demokratski, ako zanemarimo laži i fantazije u kampanji) odlučili da žele izaći iz EU tako da zadrže sve što im odgovara iz vremena članstva u EU, a odbace sve što im nije odgovaralo. Jednako super, Grci su svojedobno demokratski izglasali da ne žele ispunjavati obveze iz programa pomoći (tzv. bailouta) ostatka euro zone. I jedni i drugi na neki su se način kladili da će ostatku EU biti jako važno da im popusti u njihovim zahtjevima jer u suprotnom šteta za EU može biti vrlo velika. Ali, i jedni i drugi prekalkulirali su se oko toga što je interes ostatka EU. Mislili su da bolje od ostatka EU znaju što je u najboljem interesu tog ostatka EU.
Grci su se prevarili u tome, morali su ispoštovati uvjete bailouta da bi iz njega uredno izašli pod uvjetima koje ne određuju oni sami, a isto se čini da se varaju i Britanci. Jer, nije demokracija samo s jedne strane, nego postoji i u 27 ostalih država EU koje demokratski odlučuju što je njihov interes, pa kad ga usklade i nastupaju jedinstveno u pregovorima s jednom stranom, onda u pravilu pobjeđuju u pregovorima.
Demokracija je snažna, ali 27 usklađenih demokracija je snažnije. I za kraj, o brojkama. Ako se pitate kojih je to 7 summita u četiri dana, evo: tripartitni socijalni summit, Europsko vijeće, radna večera o Brexitu, euro summit, europsko-azijski ASEM summit, summit EU i Južne Koreje, summit lidera EU i ASEAN-a (zemalja jugoistočne Azije). Zvuči komplicirano, ali nema veze, ionako je najvažniji summit prošlog tjedna u Bruxellesu bio onaj neslužbeni, s Merkel i Macronom uz pivo na Grand Placeu oko ponoći, što se probilo u svjetske vijesti samo zahvaljujući fotografijama hrvatskih novinara.
Krasnec, aj lijepo napiši da je cilj ovih pregovora tj maltretiranja Britanije to da se da lekcija svim drugima kojima padne na pamet da izađu iz diktatorske supernadnacionalne države u što se EU pretvara.