Ivan Selak, umirovljeni pilot i kolega pilota Rudolfa Perešina koji je poginuo 2. svibnja 1995., oglasio se na društvenim mrežama. On je detaljno u objavi na Facebooku iznio potresne detalje tog kobnog dana, a njegove riječi prenosimo u cijelosti: ''2. svibanj 1995. je bio utorak, danas je datum isti ali je prošlo 29 godina od dana za koji bih bio sretan da se nikada nije dogodio, da nije niti svanuo, da sam kompjutor i da mogu delete. Ali ne ide to tako. Sjećanja te ubijaju. Uvijek se pitam zašto ne mogu zaboraviti ružni dio prošlih trenutaka života, a zadržati samo ono što je bilo lijepo. I odgovora nema. Ni sinoć kao ni prije 29 godina nisam baš spavao, prvo utakmica, pa tenis u Madridu, a onda gledam omiljena glumca i odličan film - Russel Crow u filmu Izvor nade.
I baš na dan Bljeska. Film govori o ocu Australijancu koji 4 godine nakon 1. svjetskog rata ide u potragu za poginulim sinovima u klaonici Galipolja. Želi ih pronaći i dostojno sahraniti. Jednako onako kako je moja draga susjeda Ljerka Perešin, supruga heroja Domovinskog rata Rudija Perešina neviđenom upornošću tražila svog supruga i njegove zemne ostatke da ih položi u Hrvatsku zemlju za koju je dao svoj život. Baš na današnji dan prije 29 godina. I pronašla ga je nakon dvije godine i tri mjeseca. Gledao sam tu muku i borbu onako sa strane i mislim da bi film o tom događaju bio daleko bolji od ovog "Izvora nade" koji je za mene izuzetan. U samom završetku potrage, identifikaciji posmrtnih ostataka njenog supruga ,a mog kolege i jedinog pravog zapovjednika lovačke eskadrile i sam sam bio prisutan. Na sred mosta u Gradišci. I sada se prisjećam kako u nekom šatoru na sred mosta ulazim, a druga strana otkriva ostatke tijela mog kolege i zapovjednika koje je bilo zamotano u šatorsko krilo s još uvijek anti g odijelom na sebi. Onako kako je pao u Savu nakon katapultiranja, jer je bio pogođen, a tijelo pronađeno nekoliko desetaka kilometara nizvodno, tamo su ga sahranili u nekom šatorskom krilu. Rekoh tada "Ljerka Rudi je, siguran sam, idi i sama se uvjeri, bit će ti lakše i pokaži im što je žena pilota, nemoj pokazati slabost".
Ne znam zašto sam joj to uopće govorio. Moja heroina je onako uspravna, ni zeru pogrbljena, odlučna, dostojanstvena, čvrstog koraka i kad je odlazila i kad se vraćala bila jednostavno žena hrabrost. Zatražila je samo u jednom trenu da svi izađu iz šatora i da se oprosti sama od svog supruga. I učinili su to. I oprostila se, na svoj način, onako do bola tužno, do u beskraj dostojanstveno, ali svoju bol pokazala nije, a dostojanstvo je zračilo jednako kao i sunce koje je tog dana 4. kolovoza 1997. nemilice pržilo. I sada kad pišem desetljeća nakon emocija steže grudi.
A kako je bilo tog dana, tog kobnog ranog jutra 1995. godine??
Ušli smo u drugi dan operacije Bljesak. Prvi dan odrađen kako i treba, vrijeme nas poslužilo, tehnika po običaju voli učiniti da stvari nisu jednostavne. Sjećam se kako me moj dragi "zemo" Marin, moj Bjelovarčanin pratio taj prvi dan na zadaći u kojoj mi je KSI griješio u svim jebenim smjerovima, a meni na pamet nije palo da velim "Daj drugi preuzmi vodstvo KSI mi je u k…"
Jednostavno odletio sam to onako kao mi kažemo čukarički, gledaš i prepoznaješ okolinu i tako se spašavaš, nema INS, nema GPS i te fore, budi ti baja ovako, a onda još tutnjiš preko 1000 km na sat ili ti preko 275 m/sec na visini od 10-50 m pa pronađi i uništi. To vam je suština posla pilota u ratu. Nije to plavo nebo, čelične ptice, šal oko vrata, ray ban na očima, nego je ubij ili ćeš biti ubijen, pa ti biraj.
Na žalost drugo jutro operacije osvanulo je, u stvari nije osvanulo jer sunca nije bilo. Da bar nije nikada osvanulo. Olovno sivi oblaci vuku se do zemlje, lagana nešto kao kišica, nit pada nit ne pada, dok hodamo u to rano jutro prema avionima pogledom tražim dimnjak toplane suprotno od Jakuševca. Staro pravilo, ako ga vidiš dobro je, ako ga nazireš nije baš kako treba, ako ga ne vidiš nemaš šta tražit na nebu, jer i ptice tad idu pješke. Tako je u miru, a sad je rat.
Saznajemo da su helikopteri mi-24 otkazali djelovanja tog jutra u zoni gdje idemo zbog kišice i slabe vidljivosti, ali saznajemo da ovi s druge strane aktiviraju Banjalučki korpus, da će tenkovima preko Save, da će biti opako ako se to dogodi. Idemo da se to ne dogodi, idemo zbog naših junaka dolje na zemlji jer njima ništa ne smeta. Ni hladnoća, ni vrućina, ni kiša, ni snijeg, ni vidljivost ili nevidljivost, oni idu, bore se i kad čelik po njima pada, i vraćaju čelikom i čekaju da i mi sručimo s neba ono što imamo, da im pomognemo, da ih poguramo, da zaustavimo neprijatelja ili ga uništimo tamo gdje ovi junaci ne mogu.
I zato naš zapovjednik Rudi Perešin kaže "Dečki idemo", a moglo je biti i samo idite, ili idi, ili ne idemo jer nema uvjeta, ali nije bilo tako. Bilo je "Dečki idemo", jer je hrabar, jer je vođa, jer je primjer, jer nije uhljeb, dupelizac ili pičkica koji sebe čuva, a druge gura pa ćemo se poslije po birtijama junačiti visokim položajima, činovima i zvanjima izborenim na račun onih malo koji se usuđuju. To i takav nikada nije bio naš Rudi, naš Kajče kako smo ga zvali zbog oduvijek čestog kaj u njegovom govoru.
I krenuli smo, bio sam u prvom, a pratio me opet moj dragi Marin, u zaletu bacih pogled lijevo prema skloništima i nikada nisam ni slutio da tada zadnji put vidim Rudija koji upravo započinje taksiranje kao vođa drugog para, pratio ga je Zdenko. Ranije smo sve dogovorili, tko, odakle, koja sredstva, ciljevi, pravci napada, izlaska, što ako ovo , što ako ono.
Na žalost nismo mogli računati da je vrijeme sranje.
Odmah po polijetanju lizajući krošnje drveća ubrzavajući na 1000 do 1050 km/h s fiksiranom snagom od gotovo 97-98%, da pratilac može pratiti, skrećem u lijevo i pratim ravnu crtu pruge koja ide prema Lekeniku i dalje Sisku. Samo je jedan razlog, želim vidjeti dali KSI nakon usuglašavanja na pisti prije polijetanja pokazuje u letu točno a pruga je potpuno ravna s točno poznatim smjerom pa ako se smjer KSI poklapa sa smjerom pruge super, bit će ok.
Naravno da je griješio 2, 3 stupnja, naravno da ni RWR nije radio a protutnjao sam pored radara na polijetanju, ali eto to su izazovi pilotskog života, kad najviše i isključivo ovisiš o sebi i o nekoj intuiciji ili improvizaciji na koju si spreman, a odluku donosiš u djelićima sekunde. Ti djelići sekunde čine razliku između života i smrti o kojoj nikada nisam razmišljao dok sam letio, nekada bi samo onako kao neka slabost promaklo “A hoćemo se svi vratiti”, bio bi to tren negdje u podsvijesti, a realnost bi te još brže vratila u ono što ti jesi. A jesi dio borbenog stroja kojim ti upravljaš, kojim ideš na zadaću i samo o tebi tvojoj umješnosti, inovativnosti, ludosti uz dozu sreće (sreća prati hrabre) ovisi tvoje preživljavanje.
>> FOTO Prve fotografije MiG-a 21 Rudolfa Perešina: U Hrvatsku stigao nakon 28 godina
Taj dan je zaista bilo izuzetno teško, zbog nesigurnog pokazivanja KSI, pratio sam prvo prugu, pa onda auto put, pa onda sjurio se prateći Savu koja meandrira nenormalno od Jasenovca na istok, tek se umiruje ispred cilja preko kojeg sam protutnjao spazivši ga kroz bočno staklo jer kroz prednje su trčale kapi kiše, a oko kabine stvarao se magličasti oreol od zbijene vlage koju formira brzo kretanje aviona.
Prvi put u životu uradio sam ono što se nikada ne radi, kad protutnjiš iznad neprijatelja, a ne djeluješ onda si ga upozorio da si tu i od tog trena je on spreman, a ti se u tom slučaju više ne vraćaš jer više ne postoji moment iznenađenja. Siguran sam da smo ih potpuno iznenadili jer toliko su pismeni da su znali da zrakoplovstvo ne može djelovati u tim okolnostima, na kraju u tom preletu nisam ni vidi ikakav dim, tragove svjetlećih zrna. I odlučio sam ponovo, jer sam morao, morao da stavimo do znanja da smo tu , da se usudimo i u tim okolnostima i da ćemo ih tući ako išta pokušaju s druge strane. Vratili smo se, ne iz istog zapadnog smjera, ne s juga jer tako je bilo jučer, ne sa sjevera jer tako dolazi Rudi nego s istoka. Ovaj put ulijećemo u vatromet, vidim cilj i u dijelu sekunde donosim odluku da nastavim ono za što sam tu, a da ne odstupim od zadaće jer vidio sam s desne strane konkretne svjetleće tragove PZO koju nisam eliminirao ili barem umirio jer ona nije cilj. Iako su to možda oni koji minut kasnije pogađaju Rudijev avion. Nažalost zadatak je izvršen onako kako je moralo biti, a žal će ostati za cijeli život, jer možda, možda…
POVEZANI ČLANCI:
Osam minuta nakon kotači aviona dotakli su sigurnost zračne luke, pružili smo si ruke čestitali na ludo izvršenoj zadaći i u toj našoj šetnji prema objektu u kojem smo boravili vidjesmo da je sletio samo jedan avion, pogledali smo se ostali na stazi za voženje čekajući slijetanje četvrtog koje se dogoditi neće. Uskoro smo saznali za surovu stvarnost, bio sam bijesan kao pas no to ću zadržati za sebe i reći - Rudi je bio najbolji čovjek i najbolji i jedini pravi i istinski zapovjednik eskadrile, čovjek koji nikada sebe nije gurao u prvi plan, nikada se nikome nije zamjerio, uvijek i za svakog imao lijepu riječ, želju da pomogne na smiren i staložen način. Takav se jednom rodi. Za mene će on uvijek biti prvi i jedini, on je bio unikat, a svi mi ostali smo falsifikati.
V jutro dišeče gda bregi su spali
A mesec još zajti ni štel.
Potiho sem otprl rasklimanu lesu
I pinklec na pleča sem del......
A ja nis ni jemput pogledal za sobom,
Od tuge nis mogel pozdraviti kraj,
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj.
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj.
Tog jutra prije 29 godina bregi nisu dočekali da se vrneš nazaj.
I tog jutra prije 29 godina bregi zu zaplakali, a plaču i danas, za svojim vitezom, za svojim junakom, za svojim Kajčetom, za Rudijem.
Dragi prijatelju ti više nikad nebuš došel doma i nebuš sel si pod brajde, ali vjerujem da tamo negdje gore pozoveš stare si pajdaše i da vodiš tu našu eskadrilu nebesima jer tamo si uvijek i pripadao, počivaj u miru, počivajte u miru Hrvatski ratnici.
'TKO ČASNO UMRE, LJUDI GA PAMTE STOTINAMA GODINA, A TKO BEZ ČAST ŽIVI ZABORAVLJAJU GA I VLASTITA DJECA''', objavio je Selak.
Jedna od najljepših slika koje su mi ostale u sjećanju je kako jedan par naših MiGova prelijeće njihov položaj i kak čedeki beže glavom bez obzira ostavljajući sve kaj su tam imali! Dečki, hvala vam! Nikada ne bute znali kaj je nama značilo kada ste protutnjali nebom iznad nas!