Na priredbi Glory 14, što je održana u Zagrebu, gostovao je i najveći kick-boksač svih vremena, piše tjednik Max! Semmy Schilt u glavni hrvatski grad nije stigao kao posebni gost, onakav kakav je bio Holyfield za 50.000 USD, već kao jedan od trenera Davita Kirije, senzacionalnog Gruzijca koji je izveo preokret večeri.
Nakon što ga je Andy Ristie mlatio tri runde, Kirija je posve preokrenuo borbu i pobijedio nokautom u petoj. – Znao sam da Davit to ima u sebi, on je nevjerojatno izdržljiv i srčan borac u kojeg vrijedi ulagati. Od njega ćete vidjeti još dosta impresivnih borbi – kazao nam je Schilt ne htijući posebno komentirati borbu između Cro Copa i Bonjaskog.
No na pitanje je li žalosno da Bonjasky nije imao oproštajnu borbu u svojoj zemlji znakovito je odgovorio: – Koliko zadnjih borbi u karijeri možete imati? Uostalom, u ovom sportu svaka borba može vam biti i posljednja. U borilačkom sportu, ako ste ozbiljan borac, nema prijateljskih mečeva.
Ne volim reći da sam u mirovini
Nismo odoljeli pitati ga kako to da s tom visinom (212 cm) nije završio u košarci ili možda odbojci? – Preferiram ideju pojedinačnog sporta, volim sam odlučivati. Doduše, i da bi imao dobre sparinge i uspješnu karijeru, moraš imati dobru ekipu. Ipak, kada uđeš u borilište, opet si sasvim sam i to je čarolija borbe.
Premda ga svi smatraju umirovljenom legendom kick-boksa, Semmy Schilt nikad nije rekao da je neka borba bila njegova posljednja. Osim toga, nakon što je krajem 2012. osvojio Gloryjev Grand Prix, zbog izvjesnog srčanog problema liječnici su mu preporučili da se više ne bori. – Ne volim reći da sam u mirovini jer nikad ne znam kada će se pojaviti netko s nekom dobrom ponudom kojoj ja neću moći odoljeti. Mnogi borci rekli su da su se oprostili pa su se opet borili, a ja to ne želim.
“Fight Game”
Ovog trenutka Semmy ima trenerskih i organizacijskih preokupacija. – Pokrenuo sam svoju školu borilačkih sportova koja se zove “Fight Game” i s njom imam velike planove.
Njegova akademija značit će samo da je Nizozemska dobila još jednu vrhunsku borilačku školu, a već sada ih je tamo nevjerojatan broj. Nijedna zemlja u svijetu po broju stanovnika nema toliko klubova kick-boksa. Ni toliko svjetskih prvaka. U čemu je tajna da su Nizozemci tako dobri u ovoj vrsti borilačkih sportova? – Da smo u Japanu, rekao bih da je tajna u nizozemskom krumpiru, no vi ovdje imate krumpira pa vama tu priču ne mogu prodati. Kada se odlučimo baviti nekim sportom, onda smo vrlo analitični. Za nas se kaže da se ne bavimo nečim što je naša tradicija, već da biramo svoju tradiciju. U Japanu imate tradiciju da sinovi nasljeđuju od očeva što su ovi naslijedili od svojih očeva. Mi takvu povijest sportova nemamo, ali smo vrlo posvećeni onome čega se primimo.
Nogomet... pa na petom mjestu brzo klizanje
Takav je zacijelo slučaj i s brzim klizanjem u kojem su Nizozemci u Sočiju osvojili 23 od 36 mogućih medalja. – Zamislite kada bi kick-boks bio olimpijski sport koliko bismo više medalja imali na Ljetnim igrama. Nizozemski borci iznimno su popularni u cijelom svijetu, no što je s domovinom? – Naš je sport popularan među ljudima, ali ne i među onima koji donose odluke. Političari nas ne vole pa ćete na televiziji vidjeti više pikado nego kick-boks.
Kojih je pet sportova najpopularnije u Nizozemskoj? – Nogomet, pa nogomet, pa opet nogomet te nogomet, a na petom mjestu brzo klizanje.
Još će ispasti da je kick-boks u Hrvatskoj popularniji nego kod vas? – To ne znam, no čini mi se da vi svoje borilačke šampione više volite. Vidjeli ste i na kraju borbe s Bonjaskim da Hrvati vole Cro Copa. Ne želite valjda reći da vas u vašoj zemlji nisu voljeli? – Ne toliko da bih imao posao u policiji kao što ga je svojedobno Mirko imao.
Cro Cop je važan dio povijesti ovog sporta
Je li mu žao što se nikad nije borio s Cro Copom? – Da smo se trebali susresti, vjerojatno bi se to i dogodilo. Koliko ja znam, nije bilo nikakvih planova za našu međusobnu borbu. Kada sam ja iz slobodne borbe došao u K-1, on je već bio u Prideu i putovi nam se nisu ukrstili. Doduše, susretali smo se po priredbama, porazgovarali bismo u busu i činio mi se sjajnim momkom.
Kada već toliko spominjemo Mirka, što najveći svih vremena misli o hrvatskom borcu? – Cro Cop je važan dio povijesti ovog sporta. Kada sam ja tražio svoje mjesto pod suncem u kick-boksu, on je već bio afirmirani svjetski borac i bio mi je neka vrsta uzora. Imao je strahovit lijevi mavashi-geri.
S osam godina na karate
Semmy nije upotrebio standardni amerikanizirani izraz high-kick ili head-kick, nego mavashi-geri jer potječe iz kyokushinkai karatea. – Karate sam počeo trenirati s osam godina jer su ga rekreativno trenirali i moji roditelji.
Zbog karatea mu ovo nije bilo prvi put da je došao u Hrvatsku. O čemu je riječ, objasnio nam je njegov hrvatski prijatelj, alternativac Drago Plečko, popularni “samoborski vrač”, inače predsjednik Hrvatskog kyokushinkai saveza. – Schilt je bio naš gost još 2007. na Rabu kada smo ondje imali ljetnu školu kyokushinkaija. Mi smo prijatelji, znali smo se družiti i u Nizozemskoj.
Sam Schilt nije se mogao sjetiti koliko je već puta bio u Hrvatskoj. – Moje pamćenje nije tako dobro da bih pamtio detalje svojih boravaka ovdje jer ja kada negdje dođem fokusiram se samo na borbu ili seminar, što god to bilo.
U svijetu kick-boksa Schilt je poznat kao jedini borac koji je K-1 Grand Prix osvojio tri godine uzastopce, što nije pošlo za rukom čak ni “Gospodinu Savršenom” Ernestu Hoostu. No koje svoje pobjede on sam smatra najvećim? – To je ovaj posljednji naslov koji sam osvojio, Gloryjev Grand Slam, jer morao sam iste večeri, na Staru godinu 2012., pobijediti četvoricu protivnika. Sa 39 godina najprije sam pobijedio Francuza Guidona, potom tri borca iz samog svjetskog vrha, sunarodnjaka Verhoevena, Turčina Sakija i Rumunja Ghitu. Nikad prije i nikad poslije nije održan takav turnir u kick-boksu, sa 16 ljudi.
>>Četiri Hrvata među najboljima u Gloryju!
>>Jurković ispao u 1. rundi, Schilt pomeo konkurenciju
Semmy Schilt je istinska legenda kickboxing-a..i sporta općenito. Ispočetka ga nisam volio zbog njegovog ne previše bogatog i atraktivnog stila, ali s vremenom sam shvatio da se radi o pravom i istinskom "fajteru"..koji zna i izgubiti, ali i opet se vratiti, bolji neko ikad..što i je odlika velikih sportaša, i ljudi općenito.