Vaši su muževi najgori na svijetu kad svoje žene tjeraju da navlače na sebe te oklope koji im gnječe tijelo, užasnuto su primijetile turske žene ugledavši korzet u koji je bila utegnuta Lady Mary Wortley Montagu, supruga engleskog ambasadora u Istanbulu od 1716. do 1718. godine. Za razliku od diplomata sa Zapada koji su kroz povijest bilježili i objavljivali zapažanja o svakodnevici u Otomanskom Carstvu, Lady Mary je kao žena imala pristup mjestima na koja nijedan muškarac nije mogao ni zaviriti okom niti kročiti nogom.
Draškanje muške mašte
U svojim je pismima zaključila da su žene u Otomanskom Carstvu slobodnije od žena bilo gdje u kršćanskoj Europi. Ta su opažanja uvelike poslužila kao inspiracija i predlošci europskim slikarima, poglavito Francuzima Jean-Paulu Flandrinu ili Jeanu Augusteu Dominiqueu Ingresu. Oni su, kao i mnogi drugi, draškali maštu svoje europske (muške) publike slikajući odaliske, nage žene zanosne ljepote, raskošnih oblina i senzualno sanjivih pogleda i izraza lica. Ako poznajete ijedan primjerak tog umjetničkog podžanra i trenda koji je trajao dobar dio 19. stoljeća, a u različitim se varijantama, pa i fotografskim, proteže sve do danas, nećete se čuditi zašto su žene u televizijskom haremu Sulejmana Veličanstvenog tako raskošno i zavodljivo odjevene, bez pokrivala preko lijepih lica i široko rastvorenih dekoltea. Dapače, pomislit ćete da su i mrvicu prečedne.
Zato je za Lady Montagu turski hamam, naravno isključivo ženski, morao biti novi svijet nevjerojatne slobode tijela i ponašanja, bez ikakvih oklopa i inhibicija.
Dakle, pitanje koje, čini se, muči mnoge ovdašnje gledatelje Sulejmana Veličanstvenog o haljinama haremskih hanuma još je samo jedan dokaz zapadnjačkog nepoznavanja istočnjačkog svijeta, pa i tog Otomanskog Carstva koje se na Balkanu, zbog zajedničke nam i često krvave povijesti, uglavnom doživljava kao zlosretno. Ono što je na Zapadu došlo do izražaja kroz trubadursku poeziju i renesansnu umjetnost koja se oslobađala stega ugledajući se u antiku, ipak je tek blijedi odraz sve senzualnosti koja se u najširem rasponu od nježne sentimentalnosti do razuzdane putenosti objavljuje u stoljećima istočnjačke umjetnosti i lirike, o kakvoj je Zapad sve do najnovijeg doba mogao samo sanjati.
Naravno, sve je to imalo i svoju okrutnu stranu, pa su tako pristup u harem muškarci – eunusi plaćali svojim dragocjenim oznakama i organima muškosti. Osim vladara. No, i to je stvar današnje perspektive, jer istodobno su testisi mnogih dječaka na Zapadu žrtvovani na oltar umjetnosti lijepog pjevanja kastrata.
Turci Beč pokorili modom
Spomenimo još i to da je prije tri stoljeća, bez televizije, turska moda bila osvojila i Beč. Nakon što je 1699. Mirom u Sremskim Karlovcima završen dugogodišnji rat između Austrije i kršćanskih saveznika i Otomanskog Carstva, u godinama koje su slijedile mir se proslavljao i kulturnom razmjenom, koja je uključivala i modu odijevanja, a osobito glazbu. Duboki trag ostavila su gostovanja janjičarske vojne glazbe, s naročito izraženim puhačkim i udaraljkaškim sekcijama, u Beču i drugdje, pa tako "alla turca" stavke i ulomke i cijelo stoljeće poslije nalazimo u skladbama i Haydna, i Mozarta, i Beethovena. Štoviše, prva Mozartova opera na njemačkom "Otmica iz Seraja" svojim je sadržajem komotno mogla poslužiti kao model scenaristima Sulejmana za mnoge epizode kroz koje se provlači priča o otmici i oslobađanju španjolske princeze.
*autor je član Hrvatsko-turske udruge prijateljstva
Ne želimo bodove!