Najpoznatiji srbijanski ustašolog Aleksandar Vulin zvani Croata zbog opsjednutosti marginalnim desnoradikalnim likovima i pojavama u Hrvatskoj, i ove je nedjelje svoju naciju podvrgnuo novoj dozi mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj u propagandističkoj maniri Miloševićeva režima na početku devedesetih. Bilo je i u Srbiji pokušaja da mu se ukaže kako mu kao ministru ne pristaje da na tako priprost način truje odnose Hrvata i Srba, već da skrbi za srbijanske radnike, socijalu i borce što bi mu trebao biti primarni zadatak. Ali, uzalud. To je jače od njega. Prethodne nedjelje državni ustašluk otkrio je u famoznoj čokoladici, bijeloj kockici ili polemici ministra branitelja Tomislava Medveda s proslavljenim glumcem Radom Šerbedžijom.
Uzgred, nije žuti tisak kriv za tu polemiku, već je spornu rečenicu “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci” u tekstu “R. Šerbedžija o Jugoslaviji, svojim knjigama, Dylanu, tenisu” objavio Tanjug, svjetski razvikana službena agencija “divne Jugoslavije”. Stoga je potpisnik ovih redaka na e-mail adresu Tanjuga poslao pitanje jesu li objavili ispravak i ispriku, te je li Šerbedžija to tražio, ili ako i dalje stoje pri objavljenom, imaju li snimku i hoće li agencija Tanjug kao “najcitiranija u regiji” tužiti Šerbedžiju. Nisu odgovorili i, očito, neće odgovoriti. A protekle nedjelje Vulin je na Radio-televiziji Srbije, što govori o ozbiljnim posljedicama njegove strasti, komentirao dva izgreda u Splitu i Zagrebu, navijačke skupine na stadionu u Poljudu i na skupu u organizaciji stranke koja je na prošlim parlamentarnim izborima osvojila 0,3 posto glasova. Doduše, povici na stadionu bili su morbidni protusrpski, a i povici “Za dom spremni” zvučali su zlokobno i prijeteće jer su izvikivani ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća.
Takvi se ispadi puno češće nego u Hrvatskoj, i puno ozbiljniji, događaju u svim europskim zemljama. No, ta su dva događaja, uvjeravao je Vulin srbijansku javnost, “nastavak službene politike Vlade Hrvatske u kojoj se objašnjava da fašizam nije bio loš, a da su ustaše, ustvari, bili humanitarni radnici i da je sve što su radili Srbima zapravo bilo zasluženo i to su Srbi u krajnjoj liniji mogli očekivati”. U odnosu na Vulina čak su i ispadi Vojislava Šešelja mjerilo vjerodostojnosti i političke odgovornosti. Naime, sadržaj tih dvaju događaja ni najzlonamjerniji ne mogu dovesti u vezu sa službenom hrvatskom politikom, osim što je hrvatska policija na Poljudu prije, za i nakon utakmice privela 36 osoba zbog prekršaja, a u Zagrebu pet osoba. Još se Vulin kao pravi izdanak bivšeg jugoslavenskog režima okomio na Davora Ivu Stiera jer se hrvatski šef diplomacije u Vatikanu “usudio” reći da će kanonizacija Alojzija Stepinca, jednog od simbola ugnjetavanja Hrvata u bivšoj državi, biti radostan dan za sve ljude kojima je on i njegovo djelo uzor u zauzimanju za slobodu i dostojanstvo čovjeka. Govori u ime svih Srba i njihova promišljanja o Stepincu svodi na dogmatsko komunističko zaključivanje koje ne podnosi pitanja, sumnje, argumente... Bilo bi žalosno pa i tragično da je cijeli narod uskraćen za elementarnu logiku. S druge strane, koliko god se govorilo o fašizaciji hrvatskog javnog prostora, u Hrvatskoj nema čelnika parlamentarne stranke ili dužnosnika višeg ranga koji nije jasno osudio ustaški režim, fašizam ili nacizam. Jedino bi se našlo političara koji ne osuđuju komunizam i njegove simbole. Isto tako nema ni jednog političara koji je ikad imao bilo kakvih teritorijalnih aspiracija prema susjednim zemljama, koji bi govorio kao, ne tako davno, Aleksandar Vučić u Glini, da će to uvijek biti srpska zemlja, i bodrio ustanak tamošnjih Srba protiv vlastite zemlje, a zapravo njihovu propast i životnu tragediju. Ideolozi četničkog pokreta i danas vode glavnu riječ u Srbiji i zbog toga su im stalno puna usta ustaša.
Što bi srbijanski državni vrh bio i kako bi iskazivao svoje srpsko rodoljublje da mu nije hrvatskih desnih radikala i njihovih provokativnih izgreda koji nemaju ama baš nikakve veze s hrvatskim domoljubljem. Desni marginalci i hrane svoje političke ambicije na tomu što ih srbijanski vrh i domaći “antifašisti” uzdižu na razinu “službene hrvatske politike”. Tako ih veliča i hrvatska Nova ljevica govoreći o “militantnom nacionalizmu koji prijeti rehabilitacijom ustaštva, rastu klerikalizma...” kao sve većim prijetnjama za hrvatsko društvo i demokratske procese. Jadno smo društvo ako su nam prijetnja omanja skupina navijača i političkih redikula ili će i Nova ljevica biti samo marginalna lijeva elitistička skupina.
Konačno da se netko sjetio spomenuti najvećeg svjetskog antihrvatskog ambasadora i velikog prijatelja SDP-ovaca, osobito Riječkog ogranka i čestog gosta Brijuna koji plaćamo mi porezni obveznici.