Ministarstvo vanjskih i europskih poslova izborom Mire Kovača za ministra dobilo je na čelu “čovjeka iz kuće”, kako vole reći. Kovač je karijeru započeo u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana 1995. godine, prvo kao djelatnik Odjela za informiranje, a kasnije je bio pomoćnik savjetnika za euroatlantske integracije.
Poslije se prebacio u diplomaciju, služio u Bruxellesu i Parizu, bio pomoćnik ministra vanjskih poslova, šef Diplomatskog protokola, a od kraja 2008. pa do kraja srpnja 2013., u vrijeme finiša hrvatskih pregovora s EU, bio je veleposlanik u Njemačkoj. Kovač, doktorand sa Sorbone, dobro poznaje kuću koju vodi, ali i strane partnere, poput njemačkog i austrijskog kolege, koji ga zovu prijateljem i razgovaraju bez persiranja. Dužnost je preuzeo u doba vrlo loših odnosa sa susjedima, usred migrantske krize, ali i uoči najavljenog srbijanskog otvaranja 23. poglavlja, Pravosuđa, u pregovorima s EU. Upravo je odbijanje Hrvatske da dade zeleno svjetlo otvaranju tog poglavlja dok Srbija ne ispuni kriterije izazvalo pravu političku buru u EU.
Hrvatska ne daje zeleno svjetlo za otvaranje 23. poglavlja u pregovorima EU i Srbije, ali odbijate koristiti riječ blokada. Zašto?
Budimo precizni. Pregovori Europske unije i Srbije službeno su započeli prvom međuvladinom konferencijom u siječnju 2014. godine, a prva su poglavlja otvorena tek u prosincu 2015., znači gotovo dvije godine kasnije. Znate li zašto? Zato što su ponajviše Nijemci, pa i Britanci – s pravom – inzistirali da se najprije počnu uređivati odnosi službenog Beograda i Prištine. Nitko tada nije govorio o blokadi. Bilo je zemalja koje su htjele da proces ide brže, toga je inače usmjerenja bila i prethodna hrvatska državna vlast, nisu sve bile na liniji razmišljanja Berlina i Londona.
Zato sada ne govorimo o blokadi, nema blokade. Riječ je o ispunjavanju uvjeta, to je jedini put koji vodi do uspjeha, u ovom slučaju do članstva u Europskoj uniji. Istina, trenutačno u javnostima mnogih zemalja članica postoji odbojnost prema daljnjem proširenju, vidjeli smo da su Nizozemci na referendumu odbacili sporazum o pridruživanju između Europske unije i Ukrajine, iako su ga svi drugi partneri – njih 27 – već bili prihvatili. Nasuprot tomu, u našem je hrvatskom interesu da se nastavi proces proširenja, da naši jugoistočni susjedi postanu dio Europske unije. Zašto? Zato što je u slučaju jugoistočne Europe trajna stabilizacija u korelaciji s procesom pristupanja. To uključuje Srbiju.
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
Budući da je zahtjev o ukidanju regionalne jurisdikcije postavljen – barem preko medija – još u doba bivše Vlade, zašto Hrvatska dosad nije obavila posao i uvjerila države u opravdanost hrvatskih zahtjeva?
Zato što je ova Vlada dobila povjerenje Hrvatskog sabora tek potkraj siječnja ove godine. Bio bih najsretniji da se bivša Vlada time intenzivno pozabavila, ali nije. Moglo se na to i prije ukazati i na odgovarajući način suoblikovati platformu za pregovore, pogotovo u području pravosuđa i temeljnih prava.
Hoće li Hrvatska odustati od svojih zahtjeva – promjene srbijanskog Zakona o regionalnoj nadležnosti za ratne zločine, poštovanju manjina i suradnji s Haaškim sudom – ako ne dobije potporu država EU i Komisije?
To su zdravorazumski konstruktivni zahtjevi čija će realizacija pridonijeti tomu da Srbija napreduje prema Europskoj uniji i da se dugoročno postigne stabilizacija jugoistočne Europe. Tko može biti za to zainteresiraniji od Hrvatske? Nitko.
Kako ćete uvjeriti partnere u EU da podrže Hrvatsku?
Prvo i najvažnije, hrvatski zahtjevi su potpuno opravdani. Drugo, rezonirajući hladno, Hrvatska kao zemlja članica suoblikuje pregovaračke kriterije i suodlučuje o otvaranju i zatvaranju pregovaračkih poglavlja, to jest samih pregovora. To je realnost. Bez Hrvatske ne ide. Imamo posebnu odgovornost i ekspertizu za jugoistočnu Europu. Zato i ne postupamo samo mehanički kad promatramo pregovore Srbije o članstvu u Europskoj uniji, u pitanju je budućnost našega jugoistočnog susjedstva, vrlo konkretno naši odnosi s neposrednim susjedima, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom. Potrebni su dugoročno prijateljski odnosi između Hrvatske i Srbije, nalik onima između Njemačke i Francuske. To je valjda svakom dobronamjernom čovjeku i političaru jasno, zar ne?
Austrija i Mađarska su se očitovale da podržavaju otvaranje 23. poglavlja. Na koga Hrvatska može računati u pritisku na Srbiju?
Hrvatski je stav jasan, postoji suglasje Vlade i predsjednice Republike, njegov je dionik očito i najveća oporbena stranka. Siguran sam da kolege u Srbiji znaju da ne mogu napredovati prema Europskoj uniji bez dijaloga s Hrvatskom. Nije logično, teško je objašnjivo da se može dijalogirati s Austrijancima, s Mađarima, ali ne i s Hrvatima. Ako se može zadovoljiti mađarsku manjinu ili potomke njemačke manjine, može se valjda zadovoljiti i hrvatsku manjinu. Želim vjerovati da će se potpuno primjenjivati međudržavni sporazum o zaštiti manjina, time i vladavina prava, i pokazati da se s Hrvatima želi imati zdrav odnos.
Koliko je realno očekivati konsenzus o pitanju manjina? Mađari su, primjerice, imali primjedbe na srbijanski zakon o manjinama, no sada su zadovoljni jer imaju petero zastupnika u Skupštini?
Mađara ima puno više. Drugo, zašto bi Hrvati ovisili o vještini koaliranja. Jednostavno želimo da se sporazum primjenjuje. Mi smo u Hrvatskoj to osigurali i bez sporazuma. Nedavno, dok sam bio u Beču, jedan je gospodin pohvalio Srbiju da rehabilitira njemačku manjinu. I rekao sam mu: To je odlično i volio bih da takav pozitivan odnos postoji i prema hrvatskoj manjini.
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
Imate li kontakte s predstavnicima srbijanske vlasti?
Uspostavio sam dobar kontakt s ministrom Dačićem. Primjetili ste da je u Srbiji u tijeku vruća faza izborne kampanje. Mi se u to ne miješamo. Oni kao nešto kažu, mi uzvratimo, oni nastave... To ne radimo, niti ćemo raditi.
Kako ćete konkretno objasniti partnerima da je Zakon o regionalnoj jurisdikciji neprihvatljiv?
Oni to već znaju.
Koliko Hrvatsku opterećuje potpisana deklaracija o tome da neće koristiti bilateralna pitanja kao sredstvo pritiska na susjede tijekom pregovora?
Ništa mi ne koristimo. Mi smo zemlja članica i imamo obvezu i pravo bdjeti nad pregovaračkim procesom i ispunjavanjem pristupnim kriterijima, svidjelo se to nekome ili ne. Na kraju krajeva, radi se o prijemu novih članova u našu europsku obitelj.
Odnose sa Slovenijom je ova Vlada poboljšala, no i dalje se ne zna rješenje spora oko granice na moru i kopnu.
Sa Slovenijom smo postigli pozitivan radni odnos na svim razinama vlasti. Slovenska strana zastupa arbitražu, a ona je za nas prošlost. Predložio sam da pokušamo bilateralno sagledati problem na temelju međunarodnog prava, ali pustimo da prođe neko vrijeme. Smijem reći da sam obavio nekoliko važnih razgovora i da ću uskoro imati prijedlog za ministra Karla Erjavca.
Je li rješenje na međunarodnom sudu i dalje opcija?
Da, zašto ne na nekom međunarodnom sudu. A kada kažem bilateralno, mislim na razgovore o načinu rješavanja problema.
Zašto mislite da biste mogli riješiti problem bilateralno kad se on nije mogao riješiti 20 godina?
Rusi i Norvežani su desetljećima rješavali spor na moru, i na kraju su ga riješili. Bude li se ujutro Hrvati i Slovenci iz područja Savudrijske vale ili Piranskog zaljeva s mišlju o tome kako morska granica nije uređena? Ne. Ljudi normalno žive, brodovi uplovljavaju, isplovljavaju... Nemojmo ljude opterećivati problemima koje politika mora riješiti. Nemojmo “pumpati” javnost da je stanje grozno jer nismo utvrdili granicu na moru. Treba u prvom redu modus vivendi. Često ponavljam da su Nizozemci i Nijemci nakon nekoliko stoljeća prijepora našli rješenje za zaljev Dollart a da nisu riješili pitanje granice. Samo su ugovorima uredili kako upravljati zaljevom.
Jeste li slovenskim kolegama postavili pitanje političke odgovornosti za skandal oko arbitraže. Ima li Hrvatska povjerenja u dobru volju i smatra li slovensku stranu partnerom od povjerenja?
O tome smo sve rekli kada je HDZ, prošle godine, inicirao da se o tome održi rasprava u Hrvatskom saboru. Potom je jednoglasno donesen zaključak kojim se obvezala Vlada na pokretanje postupka prestanka Sporazuma o arbitraži. Politička odgovornost je, dakle, jasna. Zato smo i odlučili da Hrvatska mora izaći iz postupka.
Kako ćete, konkretno, riješiti pitanje žičane ograde koju je Slovenija podigla uzduž granice s Hrvatskom, a koja dijelom ide preko hrvatskog teritorija?
Slovenska strana je vrlo jasno rekla da žilet-žica nikako ne prejudicira graničnu crtu. Slovenija je tu žicu postavila i o njoj ovisi hoće li i kada će tu žicu ukloniti.
Hrvatsku i Mađarsku opterećuje pitanje Ine i MOL-a te slučaj šefa MOL-a Hernadija, što je pravosudno, no dijelom i političko pitanje jer je mađarska vlada označila Hernadija kao nacionalni interes. Kako komentirate te probleme?
Bez obzira na to što je ova Vlada relaksirala odnose i s Mađarskom, to ne znači da preko noći nestaju nacionalni interesi i stajališta. Ponovno smo uspostavili željeznički promet, a glede INA-e i MOL-a smo se složili da nećemo izlaziti u javnost s probnim balonima, već da ćemo uzeti malo vremena i pokušati dijalogom doći do platforme koja bi omogućila da pronađemo održivo rješenje.
Koliko će migranata primiti Hrvatska? Vi ste spominjali 476 iz Turske, EK govori o prije preuzetim obvezama od oko tisuću ljudi?
Hrvatska bi ukupno mogla primiti nešto manje od 1600 izbjeglica i migranata. To je gornja granica. I to smo jasno rekli europskim partnerima. Ne pristajemo na promjenu kvota na mala vrata. No, sve to ovisi o ostvarenju općeg dogovora o kvotama. Neke zemlje, kao što znate, dovode kvote u pitanje, odbijaju ih.
Kako komentirate odluke tih država da se zatvore za migrante?
To je njihova stvar. Ne možete im to nametnuti.
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
Kako spriječiti majorizaciju Hrvata u BiH? Novi Dayton? Je li treći entitet opcija?
Vrlo često sam u kontaktu s Hrvatima u BiH, posebno s izabranim predstavnicima hrvatskog naroda. Oni ne žele da Hrvatska uređuje njihove odnose sa Srbima i Bošnjacima. Žele to samostalno činiti, na temelju svoje ustavotvornosti. Hrvatska ih u tome ohrabruje i o njima skrbi, kao što nalaže i naš Ustav. Želimo da njihova jednakopravnost s druga dva naroda i integracija Bosne i Hercegovine u Europsku uniju budu dvije strane iste medalje.
Kako komentirate najavu nedolaska Koordinacije židovskih općina te Srpskog narodnog vijeća na službenu komemoraciju u Jasenovac? O tome ste, pretpostavljam, razgovarali s Nicholasom Deanom, izaslanikom State Departmenta za holokaust.
Što se tiče same komemoracije, predložio sam predsjedniku Vlade da se uspostavi stalni državni odbor za važne nacionalne ceremonije kako bismo ih mogli na vrijeme planirati i izbjeći takve situacije. Inače, s izaslanikom State Departmenta sam podijelio svoja razmišljanja o Drugom svjetsku ratu i poraću. Tu je presudno pitanje diskontinuiteta. Uvijek se sjetim Françoisa Mitterranda koji je govorio da Vichyjevska Francuska nema nikakve veze s Francuskom Republikom. Tako ni suvremena Hrvatska nema veze s NDH. Ali postoji i misao Friedricha Nietzschea: “Za ono što netko jest, njegovi su preci platili cijenu”. Kao član hrvatske političke zajednice, kao Hrvat, bez obzira na to što nemam nikakve veze sa zločinima počinjenim u ime NDH ili jugoslavenskog partizanskog pokreta, imam odgovornost prema našoj prošlosti. Da zaključim, današnja Hrvatska ustanovljena je nasuprot nacizmu, fašizmu i komunizmu, ali ima odgovornost, i odgovornost mora prihvatiti.
Osjećate li da je situacija u hrvatskom društvu ideološki podijeljena i zaoštrena?
Da, moramo raditi na smirivanju strasti.
U medijima se spominjala velika smjena veleposlanika. Hoćete li ih smijeniti ili je riječ o redovnoj rotaciji?
Nije riječ o smjeni, već ćemo imati redovnu zamjenu šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda.
Koja je sudbina veleposlanika čija su imenovanja bila nazivana političkima, posebice u Londonu, Parizu i Rimu?
Bit će obuhvaćeni redovnom zamjenom.
Radili ste i u MVEP-u, bili i veleposlanik na vrlo važnoj poziciji, u Njemačkoj. Je li vam članstvo u HDZ-u smetalo u karijeri u MVEP-u?
Iskreno, nisam o tome razmišljao, bio sam član HDZ-a, ali nisam imao pogodnosti zbog toga.
Nakon dugo vremena, Hrvatska nema shizofrenu vanjsku politiku, sukreatori vanjske politike su suglasni u ciljevima.
Točno, Vlada ima zdrav i korektan odnos s predsjednicom Republike. Imamo integriranu vanjsku politiku.
>>Kovač: Kroz Jadransko-jonsku incijativu može se pomoći BiH i Hrvatima u toj zemlji
Izbjegao pitanje kako ce Hrvatska uvjeriti partnere o potrebi ukidanja Zakona o regionalnoj jurisdikciji. Cinjenica je da niti jedna drzava EU nije na nasoj strani. Ne samo to, nego se cak i Europska komisija koja je bila suzdrzana za slovenske blokade Hrvatske, otvoreno stavila na srpsku stranu. Ako skinemo gace pred arogantnom Srbijom i dvolicnom Europom, biti ce me sram sto sam Hrvat. Ako moze Grcka vec 10 godina neopravdano blokirati Makedoniju, mozemo i mi bar jednom pokazati zube i ne dozvoliti da srpski agresor proizvoljno sudi hrvatskim braniteljima, a predsjednik im drzave Nikolic kao cetnicki dobrovoljac u Hrvatskoj ubijao hrvatsku starcad po okupiranim selima u Slavoniji..