Nakon otvaranja poglavlja 23 pregovora s EU, Ivan Šimonović otišao je na prestižnu funkciju pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava. Večernji je list prvi posjetio Šimonovića u njegovu uredu na East Riveru u New Yorku.
Vratili ste se iz Ruande gdje ste bili prvi put u funkciji pomoćnika glavnog tajnika. Putovali ste s Ban Ki-moonom. Kakva su vaša iskustva? Čuju se komentari da ste jedan od cjenjenih stručnjaka u Ban Ki-moonovu timu?
– Moje sudjelovanje u razgovorima u Kigaliju za mnoge je bilo iznenađenje, ali zapravo ne bi trebalo biti. U UN-u postoji nova dužnost, glavni ju je tajnik želio, izabrao je kandidata i normalno je da ga uključi u širok krug pitanja. To mi je vrlo drago.
U krugu najbojih
Glavni tajnik, 64 godine od osnutka Svjetske organizacije, prvi put ima pomoćnika za ljudska prava. Je li otvaranje tog mjesta forsirao Ban Ki-moon ili zemlje članice, poglavito Amerika?
– Glavni se tajnik snažno borio za ovo mjesto. Neke su države bile protiv, no većina za. Otvaranje ovog mjesta prošlo je tek iz trećeg pokušaja i nakon višegodišnjih pregovora.
Tvrdi se da za tako moćnu poziciju na vrhu UN-a treba jako dobra veza, preporuka ili više njih? Tko je za vas lobirao i kako ide procedura? UN temeljito provjerava svakog svog djelatnika, a oni hijerarhijski u vrhu moraju zadovoljiti stroga sigurnosna pravila. Kako je kod vas bilo?
– Za mene nitko nije lobirao, ni iz zemlje ni iz inozemstva, jer do samog finala nitko, osim moje najuže obitelji, i nije znao za moju kandidaturu. Točno je da se za visoka mjesta u UN-u snažno lobira, i to često i s najviših razina. Ali kod mojeg izbora to nije bio slučaj. Još se događa da svako malo doznam nešto novo o tome s kim se sve razgovaralo prije konačne odluke o mom izboru.
Je li točno da se na natječaj za tu funkciju javilo 128 kandidata?
– Točno je. To je bio postupak s rekordnim brojem kandidata. Baš zato je bilo teško očekivati da ću upravo ja biti izabran. Prva se selekcija kandidata za tu važnu funkciju u UN-u obavlja prema životopisima. Za one koji su prošli selekciju organizirana je videokonferencija s dužnosnicima UN-a, svakome su postavljali slična pitanja koja vrednuje svaki član povjerenstva. Finalisti su razgovarali s glavnim tajnikom, koji donosi konačnu odluku.
U vašem rasporedu nema puno slobodnog vremena. Kako izgleda vaš radni dan kad ste u New Yorku?
– Ustajem najkasnije u 6.30 i odmah se primam čitanja dokumenata i mailova koje nisam stigao pročitati prethodne večeri. U uredu sam u 8.30 sati. Pregledavam informacije i mailove koji su stigli iz Ženeve te s terena, a onda slijede – ovisno o vremenskim zonama – telefonski razgovori. Ostatak prijepodneva "pojedu" mi sastanci, uglavnom izvan ureda. Ručam rijetko, najčešće su to poslovni susreti, a onda ponovno telefoniranje, pošta, sastanci u uredu... S posla odlazim oko 19 sati i tada napokon večeram. Čeka me čitanje duljih izvješća i natuknica za izlaganja i sastanke sljedećeg dana. Tako izgleda redoviti raspored, ali česte su i izvanredne situacije kada se sve mijenja. Možda, kad se malo uhodam, ritam bude nešto lakši.
Za nekoliko dana u New York na Opću skupštinu UN-a dolazi hrvatski vrh – predsjednik Josipović i premijerka Kosor. Koliko sa svoje pozicije možete pomoći hrvatskim političarima unutar UN-a te ih preporučiti glavnom tajniku?
– Njima posebne preporuke nisu potrebne. Hrvatska je u završnoj fazi pristupnih pregovora za ulazak u EU, što dovoljno govori o njenu međunarodnom položaju.Usto, glavni tajnik zna da su oboje, bez obzira na važan ministarski mandat, podržali moj prelazak na osjetljivu dužnost u UN-u, i svakako to cijeni.
Imate li vremena pratiti razvoj političkih događaja u Hrvatskoj? Pred pravosuđem su, sudeći prema podizanju optužnica i privođenjima, brojni sudski procesi, od kojih će neki imati i političke konotacije. Koliko je hrvatsko pravosuđe spremno za te izazove?
– Ne stignem pratiti događaje u Hrvatskoj koliko bih htio, ali ne bojim se za hrvatsko pravosuđe. Čvrsto vjerujem da je došlo vrijeme da pred zakonom svi budu jednaki i da će suci odoljeti pritiscima. Znam da će u tome imati punu podršku predsjednika Vrhovnog suda Hrvatina i ministra Bošnjakovića.
Borba je tek na pola puta
Je li u Hrvatskoj korupcije manje i jesu li tome pomogle i vaše dvije ministarske godine?
– Oštriji progon korupcije, uključujući i progon na visokoj razini, nedvojben je. To je egzaktno, a porast je broja osuda za korupciju provjerljiva činjenica. U tijeku su postupci protiv korupcije na visokoj razini, to je točno. Dakako da takve stvari djeluju na smanjenje korupcije? Jednostavno, rizik je da se bude kažnjen veći, i to djeluje tako da odvraća. Važno je da ni trenutačan visoki položaj u političkoj hijerarhiji ne jamči nekažnjavanje. Ne postoji država bez korupcije, ali razlike su goleme. U Hrvatskoj je u borbi protiv korupcije napravljen iskorak, ali to odlučno treba nastaviti. Tek smo na pola puta.
Nakon vašeg odlaska iz Vlade, prof. Mirjan Damaška imenovan je savjetnikom za međunarodne sudove i zastupnikom RH u tužbi protiv Srbije. Jeste li zadovoljni svojom zamjenom?
– Profesora Damašku predložio sam za svog nasljednika zbog njegovih kvaliteta. Svjetski je priznat stručnjak za dokazni postupak i komparativno pravo. Surađivali smo i prije na slučaju subpoene pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, ali i u ovom postupku pred Međunarodnim sudom pravde.
Kakav je osjećaj vratiti se i opet živjeti u New Yorku? Ovdje ste već boravili dok ste bili veleposlanik RH 2001. godine, baš kada su se dogodili teroristički napadi. Osjećate li se kao kod kuće jer ipak ste u New Yorku živjeli gotovo šest godina?
– I više sam od šest godina živio u New Yorku. Usto, godinu sam dana proveo u susjedstvu, ali ne kao veleposlanik, već na Pravnom fakultetu Sveučilišta Yale. Volim New York, ali kod kuće sam samo u Hrvatskoj. U New Yorku je rana od terorističkog napada zarasla, ali ostao je vrlo velik ožiljak.
najveci silovatelj silovao preko 300 dijece klik: http://adf.ly/6tJY