Prekid vatre ili primirje trebali bi biti prvi znaci nade, nešto što otvara put prema miru, nešto što umiruje uzavrele strasti i agresivne umove. Kada pogledamo najnovije primirje u Siriji, može se zaključiti da primirja i prekidi vatre više nisu put prema miru, nego prema još gorem ratu i stradanju. To kao da je postao predah u kojem zaraćene strane dobivaju priliku da nahrane i ojačaju vojsku, da uglancaju oružje i naprave nove planove ratovanja...
Posljednji prekid vatre, dogovoren izvan Sirije, i to među velikim svjetskim igračima, nije dugo trajao, ako ga je uopće i bilo. Sada smo svjedoci rata koji je radikalno strašniji od onoga prije. Prekid vatre kao da je poslužio da se malo nahrane, napoje i izliječe civili kako bi mogli umrijeti siti.
Louay Hussein, jedan od lidera sirijske oporbe i začetnika pobune protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u jednom intervjuu objavljenom ovih dana kazao je da Sirijci više nemaju nikakvu ulogu u odlučivanju o vlastitoj sudbini i sudbini svoje zemlje.
Louay Hussein još ulaže vrlo velike napore kako bi na neki način spasio svoju zemlju, piše memorandum koji šalje svim međunarodnim igračima koji u svemu tome imaju svoje prste i objašnjava im da se zalaže za sekularnu Siriju u kojoj bi svi narodi i pripadnici svih vjera i sve političke opcije imali jednaka prava i jednake pozicije u društvu.
Iako se iz toga intervjua vidi da je čovjek još optimist i vizionar, on ipak priča da stvari više nisu tako jednostavne, prvenstveno zato što rat u Sirji već neko vrijeme nije samo rat suprotstavljenih strana unutar Sirije, već je ta zemlja postala globalno bojno polje na kojem se prelamaju interesi velikih globalnih i regionalnih sila. Kaže da je zapravo obeshrabrujuće to što su zaraćene strane unutar zemlje postale svojevrsne marionete velikih i da oni u vlastitoj zemlji više ne ratuju za svoje interese i ciljeve, već za interese i ciljeve velikih sila.
U tom kontekstu žrtve, osobito one civilne, kao da su postale nebitne, neka vrsta kolateralne štete nad kojom se veliki, pa i međunarodna organizacija poput UN-a, zgražaju, ali istodobno ne poduzimaju baš ništa da Siriju više ne bi koristili kao vlastito bojno polje i pokusni poligon na kojem će odmjeravati koliku političku i vojnu moć trenutačno zaista imaju.
Brojnim Sirijcima, koji su krenuli u izbjeglišvo, još prije više od godinu dana sve je to bilo potpuno jasno pa su odlučili da ne žele ratovati za interese onih koji ih vide samo kao topovsko meso i kolateralnu štetu. Britanski pjesnik Wilfred Owen, koji je poginuo točno tjedan dana prije kraja Prvog svjetskog rata, napisao je vjerojatno najsnažniju ratnu poeziju.
U jednoj od svojih pjesama opisuje svu stravu umiranja u ratu te na kraju poručuje da lažu i manipuliraju svi oni koji tvrde da je slatko i dolično umrijeti za domovinu. Osobito ako se ne umire za domovinu, nego za interes velikih sila kao što je to bilo u njegovu Velikom ratu. Owenovi stihovi aktualni su i danas, osobito za Sirijce. Uskoro će sve više njih početi kucati na naša vrata.
>> 'Krijumčar igračaka' u Aleppu: Putuje iz Finske u Siriju kako bi razveselio djecu u ratnom području
