U Ustavu RH piše: “Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.”
Držeći se, dakle, Ustava, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović predložila je sjednicu Vlade da bi se “razmotrila određena pitanja” – katastrofalno demografsko stanje i 325 tisuća blokiranih građana – ali je Andrej Plenković taj prijedlog odbio. Ležerno je pljucnuo po Ustavu i po instituciji predsjednika države, a, razočarana, Kolinda je na Facebooku napisala: “Žao mi je što premijer nije prihvatio moju ispruženu ruku za suradnju i prepoznao ozbiljnost situacije u državi zbog dramatičnih razmjera demografske katastrofe koja nas je zadesila. Kad se tome pridoda 325.000 blokiranih građana, onda svatko kome je stalo do budućnosti hrvatske države mora biti svjestan da samo zajedništvom i nacionalnim konsenzusom možemo prevladati ovu iznimno ozbiljnu krizu. Od nacionalnog konsenzusa njemu je važnije na šest jezika izraziti konsenzus svoga sluganstva i moćnika iz Europske unije, čije su grabežljive zemlje, odnoseći se prema Hrvatskoj kao prema koloniji, uvelike krive za stanje o kojem je Kolinda htjela raspravljati na sjednici Vlade. I ovaj slučaj pokazuje koliko su predsjednica i premijer dva različita svijeta, dva različita poimanja politike i hrvatskih interesa. Idemo redom.
Kolinda Grabar-Kitarović učlanila se u HDZ (1993.) tako reći kao djevojka, s 25 godina, Andrej Plenković je čekao svoju 41. godinu te se u HDZ učlanio 18 godina kasnije od Kolinde, što znači da je u usporedbi s njom kalkulirao cijelih 16 godina. Ta razlika posljedica je i razlika u odgoju, obrazovanju i stasavanju. Kolindu su u obitelji odgajali praktični vjernici, domoljubi i poznavatelji hrvatske povijesti, dok je Plenković sazrijevao i za ispit zrelosti, to jest maturu, napisao marksistički rad i kao “klasno svjestan” u njemu citirao komunističke dužnosnike. Dakle, Kolinda je izvorni hadezeovac, izvorni patriot, izvorna Hrvatica i katolkinja, a Plenković, ravnodušan i prema vjeri i prema naciji, ljevičarski je orijentiran na samom zalazu komunizma i uoči rasula Jugoslavije. Kolinda Hrvatsku doživljava emotivno, Plenković hladno i proračunato, kao sredstvo koje će poslužiti njegovoj promociji i karijeri. Kolinda vidi u kakvom je stanju Hrvatska i to na dramatičan način izražava, Plenković to stanje nastoji što više prikriti danomice zasipajući javnost ovim i onim povoljnim pokazateljima, dok istodobno i iz EU i iz hrvatskih institucija stižu podaci o tome kako smo u svemu pri dnu ili na dnu ljestvice zemalja EU te potvrđuju ono što predsjednica govori. Kolinda međunarodne interese i ugled Hrvatske promiče i kad joj zacijelo ne plješću iz EU i NATO-a, kao što je suradnja s velikom svjetskom silom Rusijom, dok je Plenković, kako bi se dodvorio europskim gazdama, nekoliko puta jurišao na Ruse čineći sve da nas ocrni u zemlji s kojom gospodarska suradnja može biti iznimno važna a na neki način i spasonosna.
Predsjednica radije sluša glas, nevolje i vapaje Hrvatske, a Plenković zov vlasti koju mu, ucjenjujući ga, omogućuju Pupovac i HNS. Predsjednica je ustrajna konzervativka i vjernica, Plenkoviću je važnije biti udvorica ljevici nego da ima naklonost naroda. Takva, Kolinda je najomiljenija političarka u zemlji, a Plenković je, takav, najomraženiji. Premjer nije mogao podnijeti da mu netko kome narod vjeruje sruši njegovu sliku o Hrvatskoj kojoj narod ne vjeruje. Gosta koji bi nam bio neugodan tako što bi nas podsjećao na to tko smo i što radimo ne volimo i zatvaramo mu vrata. Osim toga, činjenica da ima političku moć u usporedbi s kojom su Kolindine ovlasti vrlo male, te činjenica da je on gazda u HDZ-u kojem je ona cijenjena puno više od njega ali je tamo trenutačno nema, dodatni je razlog da je odbije kako ne bi slučajno stvorila neku prednost pred njegovom nedodirljivošću. Kao što znamo, poslije svake sjednice Vlade Plenković i ministri daju optimistične izjave, hvale se dosadašnjim uspjesima i navješćuju nove. Sjednica na kojoj bi bila predsjednica zacijelo ne bi bilo zbrajanje pothvata vlasti nego među ostalim oduzimanje razloga za njezinu samoljubivost. Stoga je Plenkovićevo odbijanje predsjedničina prijedloga o sjednici Vlade udaljavanje i predsjednice i Hrvatske od nečiste savjesti premijera i njegovih ministara. Ali ništa zato, Kolinda može nastaviti sjednicu s narodom.
Ne treba izmišljati toplu vodu: učiti iz iskustava drugih zemalja: Izrael ima useljenički ured kojeg se konzultira kod svih velikih oduka u zemlji. Naše iseljeništvo godišnje uplaćuje milijarde u naše banke. Dati politici moć da oslobodi sveučilište od likova tipaa Josipović, Pusić, Zakošek, Jović i sl. Tamo sve počinje. Zbog takvih je hrvatsko sveučilište paralizirano.