Bio jednom jedan imperij nad kojim, govorilo se, sunce nikada ne zalazi.
Imao je u svojim rukama razne zemlje koje oplakuju sve svjetske oceane, od južnog Pacifika preko Indijskog oceana do Sjevernog ledenog mora. Bio jednom imperij koji je želio imati čitav svijet u svojim rukama. Za nekoliko dana, međutim, taj nekadašnji imperij mogao bi se probuditi uz spoznaju da više u svojim rukama ne može imati ni Edinburgh i Glasgow, gradove koji se nalaze na istom otoku kao i London.
Referendum o nezavisnosti Škotske koji se održava u četvrtak 18. rujna mogao bi označiti kraj 307-godišnje državne zajednice s Engleskom. Istraživanja javnog mnijenja objavljena ovaj tjedan upalila su sirenu za opću opasnost u političkim krugovima u londonskom Westminsteru. Očekuje se vrlo tijesan rezultat i nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti hoće li Škoti biti većinom za ili većinom protiv nezavisnosti. Anketa YouGova objavljena prošle nedjelje predvidjela je 51 posto za i 49 posto protiv. To je bila prva anketa po kojoj pobjeđuje tabor koji želi nezavisnost Škotske pa su i britanski premijer i lideri drugih dviju velikih političkih stranaka u trenu ostavili sve svoje obveze u Londonu i pohrlili na sjever među građane Škotske kako bi ih molili da ostanu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Preklinjali, zapravo.
Otcjepljenje počelo još 1990
.– Ljudi možda mogu imati dojam da je ovo poput parlamentarnih izbora. Da možete donijeti odluku i onda pet godina kasnije donijeti novu odluku. Ako ste se zasitili j..enih torijevaca, da ih možete opaliti pa će onda možda ponovno promisliti – rekao je premijer David Cameron u srijedu na skupu u Škotskoj koristeći netipičan rječnik za jednog premijera (točan izraz koji je upotrijebio na engleskom jeziku je “effing Tories”). – Ali ovo je totalno drukčije. Ovo nije odluka o sljedećih pet godina nego o sljedećem stoljeću – dodao je premijer iz redova Konzervativne stranke ili torijevaca, kako konzervativce nazivaju u Velikoj Britaniji. To je prvi put da je zabilježeno kako lider britanskih konzervativaca psuje samog sebe, odnosno svoju stranku, što pomalo govori i o stupnju očaja koji zahvaća britanski establišment pri samoj pomisli da bi Škoti mogli odabrati nezavisnost.
– Stalo mi je do moje zemlje više nego do moje stranke – kaže Cameron.
Ali Cameron u istom dahu priznaje i da bi kao britanski premijer morao surađivati sa Škotima na raskidanju veza i proglašenju njihove nezavisnosti u slučaju da takav bude ishod referenduma.
– Kao premijer ostatka Ujedinjenog Kraljevstva morao bih pomoći da se to dogodi. Srce bi mi se slomilo dok bih to radio – rekao je Cameron trudeći se pustiti i koju suzu. Drugim riječima, odaberu li Škoti u četvrtak nezavisnost, premijer koji je vodio Veliku Britaniju u trenucima njezina raspada ne bi dao ostavku nego bi poslušno proveo taj razvod braka. Cameron, lider opozicije David Miliband (Laburistička stranka) i predsjednik Liberalnih demokrata Nick Clegg (trenutačno u vladajućoj koaliciji s Cameronom) uključili su se u terensku kampanju u Škotskoj odvojeno, svaki na svoju stranu, ali ipak zajedno, s istom porukom, kao tri mušketira.
Njihove tri stranke tjedan dana uoči škotskog referenduma nude Škotima veliku autonomiju i goleme nove ovlasti u slučaju da ostane u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nude joj “najbolje od oba svijeta”: i samostalno upravljanje vlastitom zemljom, vlastitim porezima, vlastitim socijalnim sustavom, a i sigurnost, odnosno izbjegavanje neizvjesnog razlaza s Londonom za koji još nije sigurno kako bi izgledao u praksi. Nude joj praktički status kao u federaciji. Ali za takvu ponudu već je možda prekasno…
– Škotska je na vrhuncu stvaranja povijesti. Oči svijeta uprte su u Škotsku. I Škotska će glasati za nezavisnost – rekao je Alex Salmond u četvrtak u Edinburghu na konferenciji za strane novinare. Put Škotske prema referendumu o nezavisnosti počeo je devedesetih godina prošlog stoljeća. Alex Salmond, lider koji je doveo Škotsku do referenduma i kojemu ankete ovih dana prvi put sugeriraju većinsku podršku građana u kampanji za nezavisnost, izabran je za predsjednik Škotske nacionalne stranke (SNP) 22. rujna 1990. godine.
Tijelo pod nazivom Škotska ustavna konvencija, sastavljeno od predstavnika političkih stranaka, sindikata, poslodavaca i različitih crkava, objavilo je 1995. dokument koji je predviđao uspostavljanje škotskog parlamenta s ovlastima u poreznoj politici. U rujnu 1997., nakon što su laburisti i Tony Blair preuzeli vlast u Westminsteru, u Škotskoj je održan referendum na kojem je 75 posto građana podržalo osnivanje škotskog parlamenta, a 63,5 posto podržalo prebacivanje ovlasti nad poreznom politikom iz Londona u Edinburgh. Prvi izbori za škotski parlament održani su 1999. godine. Laburisti i liberalni demokrati formirali su vladajuću koaliciju, a nacionalisti iz SNP-a bili su u opoziciji, no na izborima 2007. SNP je osvojio većinu u škotskom parlamentu i Alex Salmond postao je “prvi ministar”, odnosno premijer Škotske, što je uspjeh koji je ponovio i nakon izbora 2011. godine. Kad je došao na vlast 2007., najavio je da će Škotska u roku od 10 godina postati nezavisna država. Sve do danas čini se kao čovjek od riječi...
Foto: Pixsell; Mladi pristaša otcjepljenja s porukom da se Škoti ne namjeravaju odreći funte
Moguća lančana reakcija
Podrže li Škoti u četvrtak Salmondovu inicijativu o nezavisnosti, Škotska ipak neće odmah sljedećeg tjedna postati samostalna i suverena država. Tada, naime, počinju pregovori s Londonom o tome kako će razlaz izgledati u praksi. Salmond predlaže da ti pregovori traju 17-18 mjeseci i da Škotska postane nezavisna 24. ožujka 2016. godine. U pregovorima treba pronaći odgovore na razna praktična pitanja: koju bi valutu koristila nezavisna Škotska, što će biti s vojnim bazama u Škotskoj u kojima britanska vojska ima i nuklearno naoružanje, kako detaljno raščistiti prava i obveze koji proizlaze iz ugovora o naftnim i plinskim platformama…
Oko 90 posto nafte koja se danas proizvodi u Velikoj Britaniji dolazi s područja koja bi se mogla naći u drugoj državi, nezavisnoj Škotskoj. Energetske kompanije u Škotskoj zapošljavaju oko 200 tisuća ljudi i donose gospodarstvu oko 18,8 milijardi eura godišnje. Škotski nacionalisti koriste argument da će nezavisna Škotska biti poput Norveške: država blagostanja, ponajprije zahvaljujući prihodima od nafte. No ugledni američki ekonomist Paul Krugman upozorio je ovih dana Škote da se izlažu “ogromnom riziku” ako odaberu nezavisnost. Škotski politički lideri žele i u nezavisnoj državi zadržati britansku funtu kao valutu, a Krugman upravo u tome vidi najveći problem. – Sve loše što se dogodilo u Europi od 2009. pokazalo je da dijeljenje iste valute bez dijeljenja iste vlasti stvara vrlo opasnu situaciju. Nezavisna Škotska koja koristi britansku funtu bila bi u još gorem stanju nego zemlje eurozone koje barem imaju određenog utjecaja na način rada Europske središnje banke. Nevjerojatno mi je da Škotska razmišlja o tome da ide tim putem nakon svega što se dogodilo posljednjih nekoliko godina. Ako škotski birači zaista vjeruju da je bezopasno postati država bez valute, netko ih je ozbiljno doveo u zabludu – komentirao je Krugman na svome blogu u New York Timesu.
Nezavisnost Škotske bila bi presedan koji bi otvorio niz suštinskih pitanja od kojih je održivost male države bez vlastite valute samo jedno. Drugo je slično pitanje kakav utjecaj može imati Velika Britanija ako u njoj počinje proces raspada. Glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina prije nekoliko je mjeseci uhvaćen kako se o Velikoj Britaniji posprdno izražava kao o “malom otoku” na čije mišljenje više “nitko ne obraća nikakvu pozornost”. Ta izjava strašno je zaboljela mnoge Britance, možda i zato što zvuči tako prokleto istinito. Još jedno suštinsko pitanje koje otvara nezavisnost Škotske jest pitanje lančane reakcije u drugim dijelovima Europe koji žude za odcjepljenjem i nezavisnošću. Po mišljenju hrvatskog političkog analitičara Žarka Puhovskog, referendum o nezavisnosti Škotske pogađa u srž još jedne rasprave.
– To je rasprava koja se vodi u teoriji posljednjih dvadesetak godina, a svodi se na sljedeće pitanje: ublažava li život u blagostanju političke emocije poput nacionalizma ili ne? Dakle, je li nacionalizam neka vrsta osobine siromašnih i marginaliziranih ili i oni koji dobro žive, a u Škotskoj se dobro živi, mogu ostati s istim inklinacijama – kaže Puhovski.
Foto: Robert Anić/Pixsell
Prije četvrt stoljeća po Europi je bilo intelektualaca, političara i analitičara koji su gledali na balkanske narode i glasno se pitali zašto se ti narodi, u vrijeme globalizacije i spajanja Europe u “sve tješnje povezanu uniju”, žele razići i nastaviti dalje kao nezavisne države. Bilo je takvih promatrača i u Velikoj Britaniji, premda ih je još više bilo među ljevičarima u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj. Ponekad su taj nacionalizam nazivali primjerenijim 19. stoljeću nego kraju 20. stoljeća nakon pada Berlinskog zida. Sve republike bivše Jugoslavije postale su nezavisne države, sve su to postale svojom vlastitom voljom izraženom na referendumima (osim Srbije, jedine koja nije postala nezavisna država zato što je to sama htjela nego zato što nitko drugi više nije želio živjeti u državnoj zajednici sa Srbijom).
I u Velikoj Britaniji, dakle, bilo je promatrača koji to nikako nisu mogli shvatiti: zašto bi narodi izlazili iz zajednice da bi imali nezavisnu državu koja će ionako ponovo stupiti u neku zajednicu. No sada se to isto pitanje pojavilo u britanskom dvorištu. Ne čak ni u dvorištu nego na kauču u dnevnoj sobi. Ne žele kucati na vrata EUOd 1945. do danas 142 države diljem svijeta odabrale su svoju nezavisnost, podsjeća škotski lider Alex Salmond. No nijedna od te 142 države nije bila i situaciji poput Škotske koja želi izaći iz Ujedinjenog Kraljevstva, ali ostati u Europskoj uniji.
Foto: Pixsell; Laburističkog političara Jima Murphyja građani Kirkcaldyja u Škotskoj gađali su jajima dok ih je uvjeravao da na referendumu trebaju glasati protiv
Takav manevar zalazi u potpuno neistražen teritorij i gotovo svi osim samih Škota već u startu govore da je to pravno nemoguće. Odlazeći predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso u veljači je u razgovoru za BBC otvoreno rekao kako propisi EU govore da se nova država, koja nastaje odcjepljenjem od druge države koja je članica EU, mora iznova prijaviti za članstvo ako želi biti primljena u Uniju. Da bi Škotska kao nova država bila primljena u EU, sve sadašnje države članice EU moraju dati svoj blagoslov, a Španjolska je jasno dala do znanja da, zbog protivljenja ideji o nezavisnosti svoje autonomne pokrajine Katalonije, ne bi nikad dala takav blagoslov nezavisnoj Škotskoj.
– Vjerujem da će to biti iznimno teško, ako ne i nemoguće – rekao je Barroso o mogućnosti da nezavisna Škotska ispregovara ulazak u članstvo Europske unije.
No škotski nacionalisti smatraju da je moguće ispregovarati “ostanak” u EU, a ne “ulazak” u EU. Škoti ne žele “ući” u EU kao što je, primjerice, ušla Hrvatska: prijavljujući se za članstvo, čekajući otvaranje pregovora pa zatim zatvarajući poglavlje po poglavlje, ispunjavajući sve uvjete (i, katkad, čiste ucjene) sve dok je druge članice EU ne odluče primiti u klub.
Škotski politički lideri smatraju da u 17-18 mjeseci između referenduma i stvarnog dana nezavisnosti mogu pregovarati s EU kao punopravni članovi jer to i jesu kao dio Ujedinjenog Kraljevstva. Uspiju li u tom razdoblju iznutra ispregovarati “ostanak” i nakon svog dana nezavisnosti, onda će “ostati” unutra. No u Bruxellesu mnogi na to gledaju kao na nadobudno razmišljanje. Kao i u EU, i u NATO-u dužnosnici govore da bi nezavisna Škotska bila tretirana kao nova država koja nije članica NATO-a i koja bi se trebala ponovo prijaviti za članstvo u slučaju da želi ući u NATO.
Škoti će u četvrtak možda odabrati nezavisnost, ali u petak bi se već mogli probuditi ne u nezavisnosti nego u limbu.
>>Škotski premijer pokazao Londonu da nije tek dvorska luda
>>London miti Škote da ostanu u kraljevstvu
Dragi Skoti, vjerujem da vam 80 % Hrvata drzi palce da se konacno i vi oslobodite od British Empire-a. Freedom! Britanci su zaje... Velik dio jugoistocne Europe nakon 1 sv. rata, Velike djelove Afrike, Bliskog istoka itd. sa svojim granicamama i umjetnim drzavama.