feljton o bušićima

'Skupili su za obranu više od 5 mil. dolara. Prodavali su i imovinu...'

'za Bozicni broj 161208 Zvonko Busic sa suprogom Julliene, za vrijeme odsluzenja kazne Photo: Dino Stanin/Vecernji list'
'Obiteljski album'
12.09.2013.
u 07:40

Tko je zapravo bio Zvonko Bušić i koliko Hrvati i svijet znaju o njegovoj životnoj misiji pokušat ćemo ispričati u pet nastavaka feljtona iako to nije dovoljno prostora za istinu o čovjeku koji je živio i umro isključivo za Hrvatsku.

U obrazloženju presude okružni sudac u New Yorku John Bartelsa 22. srpnja 1976. godine rekao je da ne odobrava način njihove borbe za slobodu Hrvatske, ali da ih ipak ne smatra teroristima i kriminalcima. – Iako pogrešno vođene, njihove su akcije bile motivirane plemenitim idealima, borbom za hrvatsku neovisnost – rekao je sudac i predložio da se nakon 10 godina uvjetno puste na slobodu.

\"Oštro s Bušićevima\"

– Ozljeđivanje drugih osoba bilo je potpuno nenamjerno – zaključio je Bartels. Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog njihova velikog nemara te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezina supruga prikazuju kao žrtvu \"terorista\".

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se pri donošenju pravomoćne presude kada je sudac John Bartels izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić te višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na državni ured SAD-a da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine nakon više od 13 godina provedenih u američkom zatvoru.

U knjizi \"Ljubavnici i luđaci\" Julienne Bušić emotivno je opisala prve sate u istražnom zatvoru kad je shvatila da je poginuo policajac. \"Neki policajci gledaju me oštro i prezirno, dok su drugi samo znatiželjni. Napokon sam shvatila da je to istina. Netko je poginuo, a drugi su ranjeni. Na kraju me zaključavaju u bolničku sobu u podrumu zatvora. U kutu je mali crno-bijeli televizor koji već prikazuje vijesti o otmici. Evo današnjih novina, kaže glas, a novine kliznu ispod vrata. Vi ste na naslovnoj stranici. Buljim u novine kao da je to neka otrovna zmija koja se provukla ispod vrata i poda, osjećam potrebu da ih bacim natrag, da ih odstranim. Moja svijest, moj osjećaj osobnosti raspao se u oštre komadiće. Provest ću ostatak života u samoći i razmišljanju.

Radost mog života bit će mi oduzeta, neće biti Taika. U mom životu više neće biti radosti. To će biti moja kazna. Novine, kao i televizija, puni su priča o otmici i njezinim posljedicama. Prvi put vidim sliku policajčeve udovice Kathleen Murray s njezina dva dječaka. Spuštam glavu među koljena, ali onda opet uspravno sjedam. Ne želim da policajac zapisuje moje radnje. U moju sobu dopremaju golemu hrpu pisama. Stižu od Hrvata iz Venezuele, Francuske, Australije, Njemačke, Belgije i Kanade koji mi čestitaju na mojoj žrtvi, hvale moju hrabrost i čovječnost. Šalju mi cvijeće, ali to mi nije dopušteno zadržati. Po cijelom svijetu skupljaju novac za našu obranu. To me zbunjuje. Za tisuću ljudi sam svetica, a za drugih sam petsto teroristica. Što sam ja? Znam samo da me progone blijeda lica Kathleen Murray i njezinih dvaju dječaka. Ali progoni me i lice Bruna Bušića koji je sam, gonjen u emigraciji, progone me i lica svih zatočenih i ubijenih Hrvata koji su samo željeli živjeti u miru u svojoj zemlji i lica onih koji sad tamo žive.\"

\"Mi smo socijaldemokrati\"

Hrvatska zajednica u New Yorku pronašla je odvjetnika koji će braniti bračni par Bušić. Zvao se Michael Tigar i bio je iz tvrtke Edward Bennett Williams iz Washingtona. On je odmah želio znati njihove političke stavove. – Ako se moramo odrediti – kaže Zvonko – mi smo socijalni demokrati. To godi odvjetniku pa uzima njihov slučaj.\"

\"Gotovo svaki dan sastajemo se s našim odvjetnicima, uvijek iznova proučimo sve. Tigar želi Zvonkovu obranu graditi na umanjenim sposobnostima, a to bi značilo da je on zbog svoje društvene prošlosti i iskustava nesposoban osmisliti kriminalnu namjeru koja je nužna da bi se zločin počinio. Dr. Bernard Diamond, koji je smislio ovu neobičnu teoriju, razgovarao je s nama te proglasio Taika savršenim primjerom takve osobe. Na žalost sudac John Bartels ne da mu svjedočiti pa je Taik lišen svake obrane. Sudit će nam kao običnim zločincima, naši će razlozi biti zanemareni, neće se uopće uzeti u obzir. Bit će isto kao da smo to napravili za novac ili iz čiste nastranosti.\"

Porotu je činilo osam žena i četiri muškarca. Jedan muškarac zamijenjen je odmah na početku suđenja jer je zaspao u vrijeme tužiteljeva uvodnog govora. Sudnica je svaki dan bila puna Hrvata koji su željeli prisustvovati na onom što smatraju važnim dijelom hrvatske povijesti. Časne sestre iz hrvatske crkve u New Yorku izbačene su iz prvog reda jer tužitelj misli da bi mogle utjecati na porotu, a ostali su upozoreni da ne smiju pljeskati svaki put kad Zvonko i Julienne uđu u sudnicu.

Kapetan zagrlio Julie

\"Saznali smo da je hrvatska zajednica skupila više od pet milijuna dolara za obranu, a mnogi su prodali svoje vlasništvo kako bismo bili pušteni uz jamčevinu do kraja suđenja. Također su skupili desetke tisuća potpisa potpore diljem svijeta, što zapanjuje suca Bartelesa. Ali jamčevina je odbijena.\" Zvonko Bušić odvjetniku je govorio kako sumnja da su jugoslavenske tajne službe na neki način doznale za bombu u Grand Centralu i otišle tamo prije newyorškog policijskog odreda za eksplozive, namjestile nekakav uređaj na daljinsko upravljanje kako bi mogle aktivirati bombu upravo kad joj se policajci budu približili, čime bi najlakše sve Hrvate koji se bore za nezavisnost prikazali kao teroriste, ubojice, luđake. Tko bi mogao zamisliti stručnjaka za deaktiviranje bombi kako se približava onome što ocjenjuje kao moguću uključenu bombu ne noseći nikakvu zaštitnu odjeću, bez rukavica, bez zaštitnog prsluka te počinje petljati oko bombe golim prstima. Kako je mogao dopustiti svojim ljudima da ga prate u rupu za deaktivaciju bombe i zanemare osnovne sigurnosne postupke koje zna svaki početnik? Američki mediji prenosili su i mišljenja putnika iz otetog zrakoplova koji su pozitivno govorili o Julienne. Robert Goldstein iz New Yorka komentirao je da su \"otmičari stalno ponavljali kako nikome ne žele naškoditi.\"

\"Ni s kim nisu loše postupali ili ga udarili. Kad bi nekog sreli u prolazu zrakoplova, rekli bi oprostite ili hvala. To je zaista bilo nevjerojatno.\"

Richard Carey, kapetan aviona, zagrlio je na kraju otmičarku Julienne Bušić (27) u znak zahvalnosti za njene napore da spriječi paniku među putnicima, pisale su kanadske novine. I New York Times je pisao \"da su putnici bili oduševljeni ponašanjem gospođe Bušić koja se brinula o svima i stalno pitala što trebaju.\"

Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna i međunarodno priznata država, to nije promijenilo pristup ministarstava pravosuđa i vanjskih poslova SAD-a koja su još podupirala zadržavanje Zvonka Bušića u zatvoru te je komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine već prije pušteni. Na sjednici 13. prosinca 2002. godine Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je četiri godine poslije prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti odakle je vrlo brzo trebao biti deportiran. Otad su se za njegovo oslobađanje zalagali hrvatska diplomacija i Hrvatski helsinški odbor jer su bili uvjereni da su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije Sjedinjenje Države prekršile njegova ljudska prava. Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. godine odslužio tridesetu godinu zatvora.

\"Jedini nemuslimani\"

\"Bivši odjel za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijam drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom strogo ograničene. Telefonski pozivi i pošta ograničeni su i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku. Jedini su nemuslimanski zatvorenici jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić\", pisalo je u New York Postu.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

>>Čekati smrt od Udbine ruke

>>Zvonko i Julienne Eden Bušić - od 1969. zauvijek zajedno

>>Zvonko Bušić Hrvatsku zavolio u rodnoj Gorici

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije