Pustolov je strastveno zaljubljen u glazbu i putovanja. Proputovao je velik dio Europe, ali i Rusiju, Australiju, Maroko, Jordan, Tanzaniju, Šri Lanku... Svaki put uz isti osjećaj da nije otišao dovoljno daleko od kuće i da želi još dalje i više, ekstremnije, egzotičnije i luđe. Reklo bi se, tipično za radoznalu mladost koja pršti snagom i voljom. Slaven Škrobot, međutim, ni po čemu nije tipičan. Pogotovo ne posljednjih 11 godina, nakon jednog skoka u more s teškim posljedicama. Slomio je kralježnicu. Dijagnoza u 23. godini života: tetraplegičar.
Liječenje i prilagodba novonastalim okolnostima nisu predugo trajali. U prvoj fazi pomogao je svijet glazbe, a nakon jednog putovanja u Sarajevo horizont je ponovo dobio širinu. Tijelo je dobro podnijelo tu prvu prekograničnu avanturu, uslijedio je Madrid i prvi let avionom otkako su mu kolica postala neizostavan dio “prtljage”. Zaljubljenik u bliskoistočne zemlje, arapsku i perzijsku kulturu, povijest, običaje, ljude i pustinju, potom je izabrao relativno nedaleki i povoljni Maroko. U kolicima u pustinju? Dva mjeseca se pripremao, istraživao, dogovarao s lokalnim vodičima i, u društvu tadašnje djevojke i nekolicine prijatelja, i Maroko i pustinja ispali su pun pogodak. Što je bilo sljedeće, s kakvim se izazovima susretao, kako mu uopće uspijeva stići na mjesta teško dostupna čak i ljudima koji hodaju, detaljno opisuje na svom blogu “Slaven Škrobot – rolling around the world” (treba li prevoditi naziv bloga i simboliku riječi “rolling”?).
Tura duž naše obale
I za sve što je slijedilo u životu ovog danas 34-godišnjeg Zagrepčanina vrijedi ona da, kad ima volje, ima i načina. Slučaj se, za početak, pobrinuo da nakon Maroka naleti na jedan natječaj za putopise. Nije se nikad bavio pisanjem, u školi, priznat će, nevoljko je i lektiru čitao, ali, zaključio je, zašto ne? Pobijedio je u konkurenciji 400 putopisa i osvojio dvije povratne aviokarte za daleku Australiju. To mu je dalo krila. Shvatio je da, osim što želi putovati, želi dijeliti iskustva i savjete osobama u sličnoj situaciji, pokazati i dokazati da se snove uvijek može slijediti. Ovih smo ga dana telefonom “uhvatili” na moru, na Krku gdje se fatalni skok u more i dogodio i gdje i dalje jednako rado ljetuje kao i prije nesreće. Za njim je u trenutku našeg razgovora bila velika biciklistička avantura na Dugom otoku, a spremao se za sličan izazov na Mljetu. Riječ je o posebnom biciklu koji je kupio početkom srpnja, zahvaljujući akciji na Facebooku u kojoj je skupljeno 65.000 kuna. Slobodu koju je dobio punih jedanaest godina nije iskusio.
– S kolicima možete sami samo po ravnom ili gdje je pristup prilagođen, a kod nas je takvih mjesta zapravo malo. Ovo je bicikl na ručni pogon i sada mogu kamo god hoću, kada hoću i koliko brzo hoću. Voziti se pored nekoga od svojih, slobodno, bez stajanja i tuđe pomoći, neopisivo je dobro – kaže Slaven koji je do sada svladao stotine kilometara na svoja tri kotača.
– Bavim se mišlju da dogodine odvozim turu duž naše obale. To je još daleko i treba dosta priprema, ali korona je putovanja gurnula u drugi plan i zasad o tome ozbiljno razmišljam...
To će značiti jesen i zimu s puno vježbanja kako bi stekao kondiciju, ali, kako stvari stoje, ionako još neko vrijeme neće moći u Iran koji je planirao posjetiti u listopadu. A pričekat će i Namibija, Indonezija te Indija koje su mu pri vrhu putnog popisa. Iako će putna prtljaga mirovati, Slaven se ne boji zimske dosade.
– Hrpa toga čeka me kad se vratim doma. Posvetit ću se sebi, vježbati, pisati, možda napokon riješim i tih osam ispita koji su mi ostali na ekonomiji, pomagat ću i ocu u njegovoj informatičkoj firmi – govori Slaven, kojeg, za razliku od većine koja zbog korone strahuje od jeseni, očekuju uobičajeni hladniji mjeseci kakve je obično imao kad nije na nekom putovanju.
– Gledam cijelu ovu situaciju s tim virusom, ljude i njihove reakcije i vidim da mnogi ne znaju biti sami sa sobom, ne znaju se zabaviti, nemaju neke svoje strast i hobije, nešto što ih ispunjava... Neki tek sad otkrivaju prirodu, bicikl, šetnju... Kao da ne poznaju sami sebe. Naravno da mi je žao svih čiji posao trpi, ali apsurdno mi je koliko ljudi kukaju jer ne mogu na kavu kako žele ili zbog maske u trgovini. Meni te restrikcije ništa ne predstavljaju, već deset godina živim uz razna ograničenja i, kad je korona proljetos krenula, prvi put sam zapravo imao osjećaj da, dok sam doma, ne propuštam apsolutno ništa i nikoga vani. Svi su bili kod kuće i svi smo bili jednaki. Kad sam nastradao, brzo sam naučio biti sam sa sobom. Nisam htio biti od onih koje sažalijevaju i koji kukaju u svoja četiri zida bez da išta poduzmu. Naučio sam se da i u negativnome tražim pozitivno i najčešće se dogodi upravo to, negativna situacija postane pozitivna. Danas svoju glavu ne bih mijenjao ni za što, pa ni za zdrave noge i ruke. Zadovoljan sam, teško da bih i potpuno zdrav mogao bolje od ovoga. Naučio sam uživati u stvarima koje većini ljudi izmiču, žive brzo, previše žure. Ja, kada čujem stvar koja mi se sviđa, skinem cijelu diskografiju od benda i preslušam sve. Kad savladam neki izazov na putovanju, radujem se kao da sam zabio gol Engleskoj za prolazak u polufinale Svjetskog prvenstva – opisuje Slaven koji je, dakako, bio i dio nogometnog ludila u Rusiji.
I prije je bio hiperaktivan
Iza svakog njegovog putovanja i drugih postignuća jako je puno truda, znoja, muke, pa i bolova. Na putovanjima mu je veliki izazov i ostati zdrav, a u društvu mora biti i netko tko mu je voljan pomoći oko medicinskih pitanja. – Postoje specijalizirane agencije za ljude poput mene, ali četiri-pet puta skuplje od običnih. Ja sam organiziram, a mnogi me pitaju otkud mi lova. Putovanja nisu tako skupa. Najskuplje mi je bilo u Tanzaniji, 2000 eura, jer je safari skup. U Australiji sam bio mjesec i pol s 1500 eura. Istina je da su pripreme trajale četiri mjeseca, da sam poslao 350 mailova i da sam spavao kojekuda – smije se Slaven, koji u Zagrebu živi s majkom.
Najbliži, naravno, strahuju od Slavenovih putešestvija pa nerijetko čuje, pola zbilji, pola u šali: “Je l’ ti nije dosta što si jednom slomio vrat?’
– I prije ozljede bio sam hiperaktivan. Većina ljudi nalazi izgovore i nikad nisu zadovoljni. Ja sam naučio cijeniti i voljeti ono što imam – kaže Slaven. Da je tome tako, svjedoči i to što svake godine proslavi dva rođendana. Tako je bilo i zadnjeg 17. srpnja kada je na Fejsu sa 14.000 svojih pratitelja podijelio: “Danas moja kičmica i ja slavimo 11. rođendan našega drugoga, možda boljeg, možda lošijeg, ali novoga života.”
