Na samom početku karijere Jules Verne napisao je nevjerojatno
vizionarski roman, ali je njegov izdavač smatrao da je “previše
pesimističan” i spremio ga je u ladicu. Svijet je jasnoću Verneove
vizije mogao sagledati tek kad je 1989. roman “Pariz u 20. stoljeću”
među papirima svog djeda otkrio piščev praunuk Jean-Michel Verne.
Roman je objavljen 1994. i odmah postao bestseller. Radnja romana
počinje 13. kolovoza 1960., a Verne je u njemu opisao razgranate
sustave metroa, automobile, faksove, elektroničke kalkulatore i još
mnogo stvari zaista teško zamislivih 1863. godine.
Pariz Verneova vremena imao je kolotečine po cestama, prljave plinske
svjetiljke ili svijeće koje su davale nemirnu svjetlost, a elektricitet
je bio tek laboratorijska novotarija. Ali Verne je vidio “plinska
vozila” koja su zamijenila konje i klizila uz asfaltom prekrivene
bulevare. Zamislio je uzdignute vlakove koji su tiho zujali pokretani
pneumatski kroz cijevi, trgovine osvijetljene jarkom električnom
rasvjetom i električni dalekovod postavljen pod zemljom. Opisao je
“fotografski telegraf”, koji nije ništa drugo nego – telefaks.
Tamne boje
No, to bogato i tehnološki razvijeno društvo prikazano je tamnim
bojama, kao umjetnička distopija koja se uglavnom bavi inženjerstvom,
strojarstvom i bankarstvom, a talentirani pjesnici primorani su na
pisanje hvalospjeva lokomotivama i visokim pećima da bi preživjeli –
prilično dobar opis ruskog komunizma koji je tek trebao nastati oko
osam desetljeća kasnije.
No, izdavački lisac Hetzel shvatio je da nema smisla dopuštati mladom
piscu da ljudima ogadi budućnost te ga je nagovorio da pokuša nešto
drugo. Čini se da je imao pravo jer je tako, umjesto mračne i sumorne
vizije, nastao roman “Put u središte Zemlje”, jedna od Verneovih
najpopularnijih i najomiljenijih pustolovina.
U romanu “Robur the Conqueror” (1886.) Verne je predvidio letjelice
teže od zraka, ali najslavnije Verneovo “predviđanje” vezano je uz let
prema Mjesecu.
Verneova kolumbijada (divovski top) ispalila je tane na putanju oko
Mjeseca 1866. godine, ali čovjek se svom satelitu prvi put približio
tek 102 godine kasnije. Apollo 8, ponesen raketnim nosačem Saturn 5,
1968. godine obletio je Mjesec na visini od oko 60 milja, a njime su
upravljala trojica astronauta – Frank Borman, James A. Lovell i William
A. Anders. Prvi put u povijesti ljudi su se našli u svemirskom prostoru
izvan djelovanja Zemljine gravitacije. Nevjerojatna je činjenica koliko
je toga iz prvoga leta do Mjeseca Verne pogodio u svom romanu.
Obje posade imaju tri člana, let je bio u prosincu, a lansiranje se
zbilo na Floridi kod mjesta Tampa (kod Vernea), a u stvarnosti u
Kennedyju, oko 100 km udaljenom od Tampe. Obje su se letjelice spustile
u Tihi ocean.
Početna brzina Verneova projektila bila je 25.000 milja na sat, a
početna brzina Apolla 8 – 24.200 milja na sat. Verneovo je tane bilo
visoko 12 stopa a široko devet, a Apollo 8 je bio visok 12 stopa i
širok 13. Obje kapsule težile su oko 5,5 tona. Verneov projektil bio je
izrađen od lijevana željeza, čelika i aluminija, a Apollo 8 od
aluminijske legure i čelika. Jedini mali promašaj je Verne napravio kod
procjene udaljenosti kruženja i promatranja Mjeseca. Njegovih 25 milja
udaljenosti od Mjeseca kod Apolla 8 bilo je 60 milja.
Bez oduševljenja
U knjizi “Pariz u 20. stoljeću” iz 1863. Jules Verne nije baš bio
oduševljen uvođenjem elektriciteta jer će, kako je rekao, “kvaliteta
prijenosa glazbe biti slaba, a ljudima bi moglo pasti na pamet da
pomoću nje ubijaju ljude” (što se, uostalom, i dogodilo u SAD-u,
uvođenje električnog stolca). Čak mu ni izum automobila nije bio drag,
premda je prvi sanjao o raketi za Mjesec. Bilo je dovoljno da se
petnaestak minuta provoza u tom čudu na četiri kotača kroz Amiens i
zaključi da je prebrz i da će tako stradati previše kokoši.
Tek su generacije nakon njega iščitale iz njegovih romana oduševljenje
tehnikom, koje je samom Julesu bilo potpuno strano. Prema biografiji
njemačkog autora Volkera Dehsa, Verne je bio duboko konzervativan
čovjek, zarobljen u provincijski katolicizam bretonskoga zavičaja.
Govorio je: “Nema čovjek što mijenjati u Božjem planu. Tko prijeđe
granicu, zaziva katastrofe i propast”.
Verne je bio protivnik teorije evolucije (u romanu “Ploveći grad”,
1901.), a ponekad i rasist (u romanu “Pet tjedana u balonu” iz 1863.
crnce opisuje kao majmune bez repa). Kada je o politici bila riječ,
uvijek bi se nekako našao na krivoj strani: u aferi Dreyfus Verne je
bezuvjetno vjerovao vojsci. Spašavanje građanskih vrijednosti od
katoličke mase Verne je opisao 1897./98. u romanu “En Magellanie”
toliko precizno da su neki u tomu otkrili predviđanje fašističkog
obožavanja principa vođe.
Mišak na blogu
POGLED S RUBA ZNANOSTI
