Kaže se: Ono što čovjeka ne slomi, očvrsne ga! Razmišljao sam o tome
dok sam u Makarskoj čekao Anu Vujčić. Mladu damu i majku, na prvi
pogled ni po čemu različitu od ostalih Makaranki njene dobi.
Nikamo bez Tare
Ana voli s prijateljicom izići na kavu, voli plažu i plivanje, šetnju i
glazbu, voli ljude i život. A nadasve ljubi kćerčicu Taru bez koje se
nikamo ne miče, baš kao što se od nje nikamo ne miče Dibi, pas i
njezina “desna ruka”. Ana je vazda nasmijana i raspoložena,
razgovorljiva i optimistična, ništa joj nije teško. Uz to, brižna je
majka i – potpuno slijepa.
Ana je vid izgubila prije šest godina, u cvijetu mladenačke zrelosti:
bilo joj je dvadeset pet godina. Posljedicu je to šećerne bolesti, s
kojom živi od svoje devete godine. Mrak u koji je utonula nije je bacio
u očaj, pače dao joj je dodatnu snagu. S vidom se ništa više ne može,
zaključila je, valja kušati što se može bez njega. I, Ana je uspjela
nastaviti koračanje kroz život i življenje, s nadom i planovima, s
osmijehom i jednogodišnjom Tarom.
Slijepi prijatelji
– Kad sam izgubila vid – kaže Ana – nisam paničarila. Tada se čovjeku
nametne pitanje kako dalje. Brzo sam se prilagodila novonastaloj
situaciji, životu bez vida.
Nastavila je s uzimanjem inzulina, rehabilitacijom, izlascima,
druženjima, novim poznanstvima. Jedno takvo poznanstvo završilo je i
kumstvom...
– Na rehabilitaciji u Zagrebu upoznala sam slabovidnog Tomislava
i njegovu potpuno slijepu djevojku Andreu te se s njima sprijateljila.
I tako su njih dvoje počeli dolaziti u Makarsku, a ja u Zagreb. A kad
su se odlučili oženiti, Andrea je htjela da joj ja budem kuma. I bila
sam... Vjenčanje je obavljeno ovdje u Makarskoj, to zato što je meni
bilo nezgodno s malom Tarom putovati u Zagreb.
Vjenčanje je privuklo veliku pozornost. A kako i ne bi kad su uz Anu i
Andreu za vrijeme cijelog ceremonijala bili Dibi i Brit, njihovi psi
vodiči, školovani za pomoć slijepim osoboma. Zahvaljujući Dibiju, Ana
bez ikakvih problema odlazi u šetnju gradom, u kupnju, na kupanje...
Jedno bez drugoga ne mogu, a ne mogu ni bez Tare, Anine jednogodišnje
kćerčice, koja je oboma i radost i svjetlost, igra i skrb. No, Dibi i
te kako razlikuje igru od svakodnevnih zadaća, a to znači u svakom
trenutku biti na pomoći i pri ruci, biti Anin vid. Radost igre i
druženja ove trojke Anina sljepoća nimalo ne kvari...
Ljubav se ćuti
– Kao i svaka majka – objašnjava Ana – spavam i budim se kad i Tara, a
i jedem kad i ona. Imam svakodnevni ritam, no Tara mi je preokupacija.
Inače, kad nešto izgubite, o tome katkad i razmišljate. Sljepoćom za
Anu život nije završio. Taru Ana ne može vidjeti, no ona je gleda srcem
i ljubavlju. I osjeća njezin rast, njene prve korake. Pa ljubav se jače
ćuti nego što se vidi.
A na Tari i na Ani radost i ljubav se i ćute i vide, zlab kob kod njih
je nevažna. Ana je mogla i smogla skupiti snage produljiti vrijeme
radosti života, sa smislom i planovima, uz svakodnevni inzulin i
potpuni mrak hrabra žena i samohrana majka sljepoću je “vratila”
rođenjem kćeri te nastavila ondje gdje joj je vid stao. I malo se toga
odrekla: i dalje je uz računalo, televiziju i svoje hobije, a osim
toga, i često se “zaleti” do Zagreba...
– S onu stranu mraka ova mlada majka našla je svjetlost... Za Anu
vrijedi: Slušam, dakle vidim!
DRUGA STRANA TAME Ani Vujčić, slijepa i samohrana majka, nikada neće vidjeti osmijeh svoje djevojčice
Sljepoća nije kraj života
