Iako sam već nekoliko puta koristila paralele sa Shakespeareovom političkom tragedijom Macbeth, usporedba aktualnih zbivanja s tom univerzalnom pričom jako mi se često nameće. Svaki političar koji obnaša neku visoku dužnost trebao bi imati barem jedan primjerak Macbetha, ali i obvezu da ga barem jednom mjesečno pročita i na Facebooku narodu obznani što je novo naučio. Neprekidno čitanje Macbetha moglo bi političke lidere naučiti da su vlast i moć koja uz nju dolazi toksične i opasne i da treba neprekidno promišljati kako ne upasti u tu zamku i kako ne doživjeti Macbethovu tragičnu sudbinu.
Turski predsjednik Reçep Tayyip Erdoğan možda i zna za tu političku tragediju, no čini se da je nikad nije pročitao do kraja, pa je od Macbetha naučio samo to da pod svaku cijenu treba likvidirati svoje političke protivnike, kako oni ne bi mogli stati na put njegovim ambicijama da postane apsolutistički strahovladar. No u toj svojoj bahatosti i vučjoj gladi za još više vlasti, zaboravio je da su vještičja proročanstva, koja su Macbetha stajala glave, uvijek dvosmislena. Da je do kraja iščitavao to djelo, možda bi naučio da se mogu ostvariti čak i ona proročanstva koja nam se čine potpuno nemogućima i besmislenima.
No Erdoğan uporno nastavlja tamaniti svoje protivnike bez obzira na to radi li se o novinarima, Kurdima, protivnicima islamizacije društva, ekološkim aktivistima... No kraj prošloga tjedna donio je spoznaju da se Erdoğan želi riješiti i svojih bliskih suradnika koje smatra nelojalnima, onih koji stoje na putu njegovoj želji da svu vlast uzme u svoje ruke.
S druge strane, premijer Ahmet Davutoglu, koji je potkraj prošloga tjedna dao ostavku i na mjesto predsjednika stranke i na mjesto premijera, zna da ga je podilaženje Erdoğanovim strastima moglo odvesti u političku smrt. Prije točno tjedan dana pojavio se blog nepoznatog “hardcore” sljedbenika turskog predsjednika u kojem je objavljeno da je Davutoglu “izdao Erdoğana surađujući sa zapadnim silama i njihovim agentima te da je s njima kovao zavjeru protiv predsjednika”. No jedini grijesi sada već bivšega premijera bili su to što je bio puno umjereniji i pomirljiviji od Erdoğana, što se protivio progonu novinara i njihovu trpanju u zatvor, ali i vječnom pronalaženju uvijek novih smrtnih protivnika i provokatora koje treba ušutkati.
Za desetak dana održat će se konvencija stranke na kojoj će Erdoğan na čelo postaviti nekoga tko ga apsolutno sluša i tko se ni pod koju cijenu neće protiviti nijednom njegovu potezu, čime će institucija premijera postati neka vrsta protokolarne funkcije. Njegov sljedeći korak bit će stvaranje dvotrećinske većine u parlamentu, što će mu omogućiti promjene ustava. Ne zna se hoće li to učiniti uhićenjem kurdskih zastupnika, vrbovanjem istomišljenika iz drugih stranaka ili pak raspisivanjem novih izbora.
Postoje vrlo jasne naznake da se i njegovi neistomišljenici počinju ozbiljno grupirati, primjerice slobodnomisleći novinari oko progonjenog lista Cumhuriyet. Oni će svakako biti među onima koji će u ključnom trenutku Erdoğanu pokazati da nije trebao vjerovati da se može ostvariti ono za što je on vjerovao da nije moguće.
>> Erdoganova 'paljba': Europa je okrutna prema migrantima, ostavili ste nas same protiv IS-a
