Noć između 9. i 10. studenog, 1989. godine bila je kobna za Berlinski zid, a neopisivo sretna za obitelji i prijatelje koje je upravo taj zid punih 28 godina razdvajao. Osim jednog grada, zid je podijelio i čitavu zemlju, ali i Europu, Istok i Zapad, komunistički i kapitalistički svijet. Rušenjem tog simbola ideološke i geopolitičke podjele započelo je potpuno novo poglavlje. Samo godinu dana nakon pada Berlinskog zida, 3. listopada 1990., pokrajine nekadašnje Istočne Njemačke pristupile su Saveznoj Republici Njemačkoj. I dok se, s jedne strane, do tada podijeljena Njemačka ponovno ujedinila, socijalističke zemlje su se, jedna za drugom, brzo počele, raspadati.
Gradnja Berlinskog zida, dugog 46 kilometara i visokog 3,5 metra, započela je 13. kolovoza, 1961. po nalogu tadašnje socijalističke, Istočne Njemačke. Zid sa 100 metara širokom, sigurnosnom zonom gradio se duž granice podjele Berlina, koja je bila određena savezničkim sporazumima iz 1944. i 1945. godine. Imao je šest graničnih prijelaza, a najpoznatiji je bio Charlie na Friedrichstrasse. U zoni zida bile su i 302 osmatračnice te 20 bunkera. Preostali dio granice, dug oko 120 km, Istočna Njemačka je ogradila betonskim blokovima i bodljikavom žicom. No, iako okruženi zidom, građani Zapadnog Berlina mogli su nesmetano putovati, dok su njihovi dojučerašnji sugrađani, prijatelji i članovi obitelji ostali 'zarobljeni' u istočnom Berlinu. Za utjehu, tadašnji istočnonjemački dužnosnici zid su nazvali 'antifašistička barijera', uvjeravajući od svijeta odsječene građane da je zid podignut kako bi zadržao fašiste, što je većini ljudi bilo neuvjerljivo.
Nakon gotovo tri desetljeća izoliranog života, stanovnicima istočnog Berlina je prekipjelo. Diljem istočne Njemačke ljudi koji su željeli više slobode te promjene, odmah i sada, počeli su se sve masovnije okupljati. Prosvjedi su kulminirali 9. listopada, par dana nakon proslave 40. godišnjice istočne Njemačke. Skandirajući „Mi smo narod", „Želimo otići“, „Bez nasilja", na ulice je tada izašlo gotovo 70.000 ljudi, a tri tjedna kasnije, 4. studenog, na berlinskom trgu Alexanderplatz, okupilo se čak pola milijuna ljudi, koji su, na najvećim prosvjedima u povijesti zemlje, glasno izviždali vladajuće, a ovacijama pozdravili predstavnike oporbe.
Nakon tog niza masovnih prosvjeda Vlada tadašnje Njemačke Demokratske Republike (DDR), kako je bio službeni naziv istočne Njemačke, 9. studenoga, 1989., odlučila je ipak napraviti prvi, mali korak u smjeru velikih promjena. Na konferenciji za novinare najavljene su nove mjere koje građanima DDR-a omogućavaju da putuju u inozemstvo, preko svih graničnih prijelaza. Iako je ta povijesna odluka u praksi trebala zaživjeti tek od idućeg dana, jedan ju je, slučajan ili ipak namjeran odgovor, odmah aktivirao.
Na pitanje novinara kada će mjere za ublažavanje restrikcija na putovanja istočnih Nijemaca u inozemstvo stupiti na snagu, glasnogovornik Politbiroa i lider komunističke partije u istočnom Berlinu, Günter Schabowski, odgovorio je – „Odluka stupa na snagu odmah, bez odgode!". Tu su njegovu povijesnu izjavu već u 19:17 sati, prenijeli gotovo svi zapadnonjemački mediji, koje su pratili i mnogi stanovnici istočne Njemačke.
Bile su to riječi koje su, poput male grude snijega, pokrenule veliku lavinu promjena te je Schabowski ušao u povijest kao čovjek koji je riječima srušio Berlinski zid. Nakon njegove izjave, tisuće građana istočnog Berlina odmah su krenule prema granici sa zapadom. Na šest prijelaza, počela su masovna okupljanja ljudi koji su istog dana željeli prijeći u zapadni dio. U nezavidnom položaju našli su se tada graničari, službeni nalog da puštaju ljude u zapadni Berlin, nije im još stigao, a pritisak mase sa svakim je satom jačao. U 22 sata i 45 minuta zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße, Harald Jäger, naredio je graničarima da podignu rampe, otvore prijelaze i propuste ljude iz istočnog u zapadni Berlin gdje su dočekani s oduševljenjem, cvijećem i šampanjcem. U samo tri naredna dana, oko 3 milijuna Nijemaca iz istočnog dijela zemlje posjetilo je Zapadnu Njemačku. Snimke emotivnih susreta, do tada razdvojenih obitelji i prijatelja, obišle su svijet, a o svemu je, s lica mjesta, izvještavao i Večernjakov novinar, Nenad Ivanković, čiji su tekstovi o tom povijesnom događaju, pohranjeni u našoj arhivi.
Povijesnog, 9. studenog 1989., istočni su Nijemci golim rukama, čekićima i krampovima počeli i doslovno rušiti zid iza kojeg su živjeli gotovo puna tri desetljeća. Te večeri prvi udarac zadao mu je mladi, tada 28-godišnji kirurg, Stefan Brandes, s kojim je na 30. godišnjicu rušenja zida razgovarala naša novinarka, Sandra Veljković. Kod Brandenburških vrata, s čekićem u ruci, popeo se na zid. Iako su ga s istočne strane u gledali naoružani čuvari, za Stefana Brandesa bio je to jedan od onih „Sada ili nikada“ trenutaka. Kleknuo je i čekićem udario u zid. Jednom, još jednom, pa još jednom....te ga je tako prvi, simbolično, počeo rušiti. Nakon zaglušujuće tišine iz nepomične se mase izdvojila se jedna žena iz istočnog dijela te je i ona krenula prema zidu. - “Hoću na zapad, pustite me na zapad, hoću preko zida”, očajnički je zavapila.
„Tog trena atmosfera je eksplodirala. Nijemci s istoka zatrčali su se prema zidu. Kao utopljenici, ovi s istoka su se bacali na zid, a zapadnjaci su ih vukli preko. Zid je u tom trenu postao prošlost“, prisjetio se, u razgovoru za Večernji list, Stefan Brandes, koji je rođen iste godine kada je sagrađen Berlinski zid, no s ponosom ističe da je nadživio svog vršnjaka, baš kao i njegov čekić koji danas 'stanuje' u muzeju Berlinskog zida.
Sve do svoje smrti, 2015., Günter Schabowski, čovjek koji je riječima srušio zid, nikome nije dao precizan i konkretan odgovor na pitanje - je li on tog povijesnog dana doista slučajno pogriješio ili je ipak svjesno sabotirao ideju da se stanovnicima istočne Njemačke dozvole putovanja, ali uz obaveznu putovnicu i vizu, što ne bi dovelo do rušenja Berlinskog zida, a s njegovim nestankom i do rušenja čitave istočne Njemačke.
FOTO Smaknuća, sumnjive tragedije i kletve... Hrvatski otok skriva mračne tajne, ovdje nitko ne smije prespavati
Iz komunističkog lijevičarskog raja su bježali na truli zapad? Sigurno su bili svi ludi , ili prevareni.