Od prošlog četvrtka Snježana i Sanela Rošker,
majka i kći koje su jedine u obitelji preživjele krvavu križevačku
subotu, kada je 28. veljače njihov rođak Stjepan Rošker u
njihovoj kući ubio četvero ljudi, Večernjem listu su otvorile vrata
svojeg novog doma. Od Grada Križevaca dobile su na
korištenje mali stan i ondje će biti dok ne prodaju
obiteljsku kuću u Gornjem gradu, u kojoj je bilo poprište
masakra. Sjedimo u sobi ljubičastih zidova. Za nijansu se pobrinula
Sanela.
Soba boje jorgovana
– To je bila boja moje Jasmine – počinje Snježana
polaganim ali čvrstim glasom, dok je na kauču promatra i Sanela
– a poenta uređenja sobe je zapravo duša moje
Jasmine. Četrnaestogodišnja djevojčica bila je prva žrtva
Stjepana, koji je banuo u kuću i hladnokrvno pucao u prisutne
– Snježanina muža i svog bratića Sinišu (43),
njegovu majku Đurđu (64) i Jasminu, dok je Tihomiru Matoiću (19),
Sanelinu dečku, nanio smrtonosne ozljede zbog kojih je jutro poslije
izdahnuo.
Dvije žene borave u stanu koji su uredile svojim snagama. Ondje je i
namještaj iz kuće i masivna komoda, zadnji
Sinišin dar supruzi za kuću. Uvjerene su bile da će ih rad
spasiti i da će vrijeme učiniti svoje.
– No meni ni tri stoljeća vremena neće pomoći, još
sam na svim mogućim tabletama. No ljudi su prokleti, kao da mi rog
raste na čelu, tako me gledaju, u dućanu kao da me bilježe pogledima, a
tek kad dođem na groblje, u cvjećarnicu, u crkvu – prepričava
Snježana, s osjećajem kao da nju ljudi krive za tragediju.
– Bila sam na Uskrs u crkvi u Koruškoj, žene su me
bijelo gledale i ispod oka.
Posljednja fotografija ubijene Jasminke
Kaže da im je velečasni Krunoslav Pačalat, dušobrižnik u
koprivničkoj bolnici, rekao da će se ljudi oko njih selektirati.
– Točno se i dogodilo da su iz naše okoline
nestali neki ljudi – upućuje poruku udovica,
rekavši da će se svi prepoznati.
U kuću koju je s mužem gradila 20 godina, od te subote više
ne ulazi, čak ni u ulicu.
S lica joj liju suze, a s usta ne silazi Jasminino ime.
– S njom se nisam stigla ni oprostiti. Da sam znala, ostala
bih u onoj kuhinji – gotovo da šapuće Snježana,
koja se spasila od ubojice skokom preko balkona.
I Snježanina majka Darinka Nemeček još uvijek ne može doći k
sebi, veli da bi i ona došla pred metak da je znala
što se te večeri događa, samo da zaštiti Jasminu.
Ne mogu ni u ulicu
Ubojica Stjepan Rošker kod rođaka je bio čest gost,
naše sugovornice sjećaju se koliko se u kući znao i napiti i
najesti, a pokojna Đurđa davala mu je i novac. Dodaju da je njegova
majka veliki krivac za tragediju, jer je i ona znala da ima oružje kod
kuće, dok ga je cijela obitelj vidjela da te večeri izlazi naoružan,
jer je danima ranije govorio da mora srediti Roškere. Nitko
ga nije spriječio.
Motiv ovog sukoba seže daleko u prošlost.
– Nije to samo taj komad zemlje zbog koje su stradali, ovo se
zove mržnja – ponavlja Snježana.
– Želim da pravda bude zadovoljena, nadam se da i hoće, jer
ja više nemam ništa osim Sanele, ali imam i sve
vrijeme ovoga svijeta za čekanje. Samo neka on poživi sto godina, jer
još nije shvatio što je napravio.
Smatraju da je Stjepan Rošker smještajem u
psihijatrijsku bolnicu u Remetincu nagrađen. Snježani Rošker
cilj je objaviti knjigu o svojim traumama i svjedočanstvima, i time
poslati poruku svima da ne shvaćaju olako ljude koji doma
još imaju oružje.
– Iz ove se tragedije nikad nećemo izvući, ovo je sve privid.
Ljudi u gradu izbjegavaju nas, ogorčena sam i ponašanjem
ljudi u crkvi. U crkvi sv. Ane Sanela je bila na misi, na kraju koje
joj nitko nije htio pružiti ruku za “mir s tobom”.
Njoj, koja je ovo sve prebrodila i zbog koje se ja još
borim. Kakvi su to ljudi, kakvi kršćani? sva uplakana zaziva
žena koja je ostala bez cijele obitelji...
SAME NAKON TRAGEDIJE
