Bar treći ili četvrti put, prema priručnoj novinskoj evidenciji,
premijer Ivo Sanader verbalno staje u zaštitu imaginarnog hrvatskog
četrdesetpetogodišnjaka, koji bi zbog posljedica globalizacije mogao
ostati bez posla.
Obraćajući se poslodavcima koji su ovaj tjedan organizirali pritisak na
porezno rasterećenje i novu rundu fleksibilizacije tržišta rada,
Sanader je tu frontu odbio tvrdnjom kako “nije sve u profitu i ne
možemo profit staviti iznad čovjeka”. Čovjek bi pomislio da je aktualni
premijer zamijenio mjesto s kakvim liderom socijaldemokratske stranke.
Ili da u najmanju ruku, stajući uz interese rada, a nasuprot interesima
kapitala, kreće ususret biračima ljevice.
Posrijedi je ipak nešto drugo. Nijedan moderni europski premijer, bez
obzira na to zastupa li ljeviju ili desnu opciju, više si ne može
dopustiti zatvaranje očiju pred onim negativnim posljedicama
globalizacije, koje svakodnevno pritišću na rashode državne blagajne.
Retorika britanskog premijera Blaira, na primjer, vrlo je podudarna s
ovom Sanaderovom iako oni funkcioniraju u različitim političkim i
socijalnim okruženjima.
Aktualni šef Vlade i generacijski je blizak godištu koje je na
današnjem tržištu rada često obespravljeno i bez izbora. O tome je,
napomenuvši da je i sam prešao pedesetu, potkraj prošle godine govorio
auditoriju na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Naposljetku,
inicijativa poslodavaca tempirana u predizbornoj godini nije mogla
završiti drukčije osim, uz više ili manje pristojnu, odbijenicu.
Zašto su ipak izašli sa zahtjevom za smanjenje poreznih stopa i
pojednostavnjenje poreznog sustava? Za razliku od političara,
poslodavci su svaki dan suočeni sa zahtjevom da povećaju konkuretnost
svojih proizvoda i usluga. Iako je popravljan prošle godine, hrvatski
porezni sustav ostao je kompliciran, a porezna presija prevelika, što
državnim financijašima često govore i stručnjaci MMF-a. Kad poslodavci
predlažu da se sadašnja harmonika od četiri porezne stope suzi na
dvije, uz povećanje neoporezive osnovice, za to imaju argumente.
Najviša stopa kojom se oporezuje plaća iznosi 45 posto, a donosi samo
0,9 posto prihoda od oporezivanja dohotka. Oni koji su u tom najvišem
poreznom razredu, znaju načine kako izbjeći velik porez, a namiriti se
na druge načine. U pojednostavnjenom poreznom sustavu bilo bi manje
stopa, ali i manje izuzetaka, čime bi se otvorila mogućnost da se
porezne škare opuste nad najnižim primanjima. Prijedlog poslodavaca,
dakle, nije sračunat samo na povećanje njihova profita, ali u ovom
momentu neće uhvatiti korijen.
Na prvom je mjestu notorni razlog: vlade u pravilu ne ulaze u porezne
reforme pri kraju, nego na početku mandata. Drugo, teško je zamisliti
da bi Vlada mogla ukinuti porezne olakšice za područja posebne državne
skrbi iako se ne čuje o tome koliko su doista potaknule ravnomjerniji
razvoj. Treće, kad je ministar financija posljednji put pokušao ukinuti
olakšice za grau0111ane na temelju kojih stječu pravo na povrat poreza,
susreo se s golemim otporom. I četvrto, iako prihodi države od poreza i
doprinosa relativno brzo rastu, rashodi za zdravstvo i mirovine veći su
oko 17 milijardi od prikupljenih doprinosa. K tome, država se neće lako
riješiti zahtjeva takozvanih novih umirovljenika, koji su zakinuti u
odnosu na stare.
Postoje, dakle, sasvim objektivni argumenti koje Vlada može
suprotstaviti poslodavcima iako će njihovu snagu umanjivati potezi
poput najnovijeg: čim se došlo do kakvog-takvog povećanja proračunskih
prihoda, država izlazi s planom o zapošljavanju oko četiri tisuće novih
činovnika.
BEZ KRINKE
Socijaldemokrat Sanader
