Za posjeta srbijanskog predsjednika Kninu dogovoreno je da ulice toga
grada neće biti okićene srpskim zastavama. Tako je mimoiđen uobičajeni
protokol koji vrijedi za posjeta predsjednika neke države. Osim da će
se Boris Tadić sastati s našim predsjednikom Stipom Mesićem, zna se i
tko će još kninskom sastanku pribivati, kuda će se poslije ići, kojim
putem, u koliko sati, gdje će se ručati i što će se jesti. No ne zna se
hoće li dvojica predsjednika u sigurno dogovorenom razgovoru “o stanju
u regiji” razgovarati i o nekadašnjem kninskom stanovniku, JNA
zapovjedniku, potom glavnom “đeneralu” srpske vojske u BiH, a već dugo
odbjeglom u hajdučiju – Ratku Mladiću. Ne zna se hoće li možda biti
dogovoren i zajednički, premda različito motivirani plan za njegovo
hvatanje.
Hrvatska ima stotinu razloga da poželi hapšenje nekadašnjeg bahatog
kninskog komandanta, tadašnjeg pukovnika, Ratka Mladića. Knin je možda
simbolički i najumjesnije mjesto da se takav plan dogovori. Mladić je
bio stožer nekadašnjeg “neoružanog ustanka”, kako je tada s govornica
stenjao šibenski psihijatar i vođa te pobune Jovan Rašković. Da bi
“duhovni ustanak” prerastao u lenjinističku fazu i pretvorio se u
pobunu naoružanog naroda možda je najzaslužniji baš Mladić.
Najprije je podijelio oružje kao da dijeli porcije “vojničkog pasulja”,
a potom i zapravo pokazao kako gruvaju topovi JNA. Najprije je
“dejstvovanje haubica” isprobao na Kijevu, potom na Kruševu, Nadinu,
Škabrnji, Vrlici, Zadru, Šibeniku... i posvuda po Dalmaciji, gdje
god je “trebalo štiti srpski narod od ustaša”. U Kninu je bilo
Mladićevo zapovjedno mjesto, iz toga se gradića pod Dinarom mikrofonima
i kamerama, samo modernijim sredstvima usmene predaje, počela “srpskim
zemljama” širiti njegova vojnička slava. Utoliko bi i kninski razgovor
dvojice predsjednika o Mladiću imao ne samo simboličkog smisla.
Iz Srbije se širi priča da se sprema njihova inačica ovdašnjeg
“akcijskog plana”, kojim se ostvarilo javno obećanje Vladimira Šeksa:
“locirati, identificirati, uhapsiti, transferirati”. Možda će taj
špijunski model, po kojemu je uhićen general Ante Gotovina, i
srbijanske vlasti koristiti za hvatanje Mladića. Možda. Ali nije
sigurno. Razloga može biti mnoštvo. Od obične taštine srbijanskih
policajaca i špijuna, do mogućnosti da Mladić umre prije nego mu netko
i pokuša “baciti soli na rep”. Srbijanski su tabloidi već ponudili
priču da je Mladić bolestan i da samo što mu nije otkazalo srce. Ti su
listovi skloni presoliti preko svake pameti, ali mogućnost da bivši
kninski komandant uskoro i doista postane “mrtav i beo” nije i bez zrna
soli. Hoće li to biti od srca ili “neke druge bolesti”, Mladiću je u
konačnici isto. Njegovim žrtvama – kakvih je i po Hrvatskoj sijaset –
nipošto.
Hrvatska ima i etičkih i političkih i povijesnih razloga željeti da
Mladić dospije u Haag. Imala je i da tamo dospiju i “ratni poglavica”
Slobodan Milošević, i “crveni vojvoda” Vojislav Šešelj, i njihovi
kninski prišipetlje Milan Babić i Milan Martić. Milošević se danas
hlada pod požarevačkom lipom. Babić si je, kažu, sam presudio. A
Šešeljevu se bojazan od iste sudbine nastoji pretvoriti u zatvorsku
paranoju. Umre li Mladić, a Radovan Karadžić ne bude “lociran”, srpskih
će optuženika-kapitalaca u Haagu biti minimalno.
Svi mi danas znamo što je inkarnirao Milošević, što je “lajao” Šešelj,
što su provodili Martić i Babić, što je počinio Mladić..., ali za
pedeset godina to nitko ne mora znati. Formalno gledano, nije hrvatski
posao pomagati u hapšenju Ratka Mladića. To moguće pomaganje pomalo
nalikuje na hrvatsko nuđenje “naših demokratskih iskustava” tada još
dvojednoj Srbiji i Crnoj Gori”. Taj se “izvoz demokracije” nije
dogodio. A vjerojatno se neće dogoditi ni zajedničko hapšenje Ratka
Mladića.
BIJEDA POLITIKE
