Hrvatskoj se kao nikada do sada te kao rijetko gdje u Europi požari javljaju gotovo svakodnevno. Bez obzira na uzročnika, ljudskog ili prirodnog, podjednako je nevjerojatno koliko se brzo šire. I to pogotovo na području Dalmacije, dok drugdje, primjerice na području Istre, požara gotovo i nema. Zašto?
Prema podacima Hrvatskih šuma, površina šuma u Hrvatskoj danas je 2,688.687 hektara, što znači da šume zauzimaju 47% kopnene površine Hrvatske. U razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. godine 135 požara zahvatilo je 6733 hektara šumskog i ostalog zemljišta u vlasništvu RH kojima gospodare Hrvatske šume. Najviše požara, njih 111, dogodilo se uobičajeno na području Uprave šuma Podružnice Split. To bi bilo 58 posto od ukupnog broja požara i 95 posto od opožarene površine. Od svih opožarenih površina, zahvaćeno je 329 hektara visokih šuma ili 4,6 posto, a ostalih šuma, u što spadaju niska šuma, panjača, šikara i šibljak, makija, garig, plantaža, 3959 hektara ili 55,8 posto te 2812 hektara ili 39,6 posto neobrasla šumskog i poljoprivrednog zemljišta. Prošle godine šteta na drvnoj masi iznosila je 6,696.000 kuna, dok je procijenjena šteta na fondu općekorisnih funkcija šuma 28,643.000 kuna. Ove godine zaključno s 23. kolovoza evidentirano je 268 šumskih požara koji su zahvatili 13.128 hektara.
Posebno ugroženo 19% RH
– Šumarstvo na kršu datira od 1878. kada je u gradu Senju osnovana prva organizacija Kraljevski inspektorat za pošumljavanje krša. Ove šume sačinjavaju hrast medunac, alepski bor, crni bor i hrast crnika. Alepski bor prirodno dolazi u toplijim područjima, dok je ostalima pošumljavan kao pionirska vegetacija, koja će stabilizirati tlo od erozije i omogućiti razvoj bjelogorice, odnosno listača. Ove šume nemaju toliko gospodarsku funkciju, koliko očuvanje općekorisnih funkcija šuma kao što su rekreativna, estetska, zdravstvena, turistička, vodozaštitna i druge. Većina mediteranskih šuma degradirani su oblici šume, dakle makija, koje su posebno ugrožene požarima. Prema Monografiji šume hrvatskog Sredozemlja iz 2011. procijenjena vrijednost 776.304 hektara mediteranskih šuma iznosila je 31,9 milijardi eura – kaže prof. dr. sc. Stjepan Posavec sa Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dodaje da na pojavu i širenje požara otvorenog prostora utječe mnogo različitih faktora, ali najvažniji su postojanje gorive tvari, meteorološki parametri, vjetar te topografija. Požari, ističe, uzrokuju najveće poremećaje u šumskim ekosustavima širom svijeta. Procijenjena godišnja površina vatrom zahvaćenih šuma i šumskog zemljišta u Europi za razdoblje od 1961. do 2000. iznosi 213.000 ha s oštećenom drvnom masom od 5,5 milijuna kubičnih metara. Praktično se iza svakog velikog požara u nas za njegovo lako širenje pronalazi dežurni krivac – alepski bor. Alepski bor (Pinus halepensis Mill.) četinjača je sušnih područja – kserofit. Izrazita je pionirska vrsta koja se koristi za pošumljivanje sredozemnih kamenjara u priobalnom pojasu te degradiranih staništa s plitkim i kamenitim tlima. Vrsta je svjetla, heliofit, koja dobro podnosi sušu i visoke ljetne temperature.
– Zapaljivost alepskog bora potrebno je staviti u kontekst zapaljivosti i drugih šumskih drvenastih vrsta koje dolaze na jugu Hrvatske. Znanstvenim istraživanjima utvrđeno je da je veliki vrijes vrsta koja na Jadranu ima najveću zapaljivost. Naravno, zapaljivost i trajanje gorenja svake vrste vrlo je varijabilna jer je u korelaciji s temperaturom zraka, zračnom vlagom, količinom oborine i sadržajem vlage pojedine vrste. Osim vrijesa veliku zapaljivost i gorivost imaju i neke vrste koje dolaze u garigu i makiji, primjerice šmrika, tršlja, obična mirta – kaže prof. dr. sc. Damir Barčić također sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu te ističe kako alepski bor nije obuhvaćen na svim, nego samo na dijelu izgorenih, odnosno opožarenih površina.
– Analize šumskih požara, ove godine kao i prošlih, upućuju na to da se požari javljaju u bioklimatskom području gdje su prirodni uvjeti za nastanak požara iznimno veliki. Riječ je o autohtonim sastojinama borova i šumskim borovim kulturama te devastacijskim i degradacijskim oblicima šuma hrasta crnike, makijama i garizima, i šuma hrasta medunca, šikarama i šibljacima – kaže stručnjak sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu. U svemu veliku ulogu imaju i klimatske promjene. Iz Državnog zavoda za meteorologiju doznajemo kako je prema procjeni požarno-meteorološkog indeksa područje Dalmacije jedno od rizičnijih u požarnoj sezoni lipanj – rujan.
– Utvrđena je vrlo velika potencijalna opasnost od požara raslinja južno od Karlobaga što zahvaća dalmatinsku obalu, otoke i s izuzetkom otoka Paga i manjih sjevernodalmatinskih otoka te viših dijelova Pelješca, Biokova, Svilaje i Dinare. Vrlo je velika opasnost i na južnom rogu Istre i malom djelu Cresa. Preostali dio Kvarnera i Istre te Lika, južni dijelovi gorske Hrvatske i Slavonija izuzev gorja koje okružuje Požešku kotlinu u klasi su velike potencijalne opasnosti od požara raslinja. Vrlo velika potencijalna opasnost od požara raslinja obuhvaća područje od 1,099.900 ha što je 19 posto kopnene površine Hrvatske, a velika od 2,748.800 hektara što je 49% površine RH – kažu. U Hrvatskim šumama ističu da ingerencije nad privatnim parcelama nemaju, a nakon svakog požara na šumskoj površini u vlasništvu države izrađuju Uređajni elaborat sanacije.
– Naš je zadatak nakon požara u što kraćem roku spasiti tlo uništeno požarom jer je postupak stvaranja tla najdugotrajniji i često je onemogućen djelovanjem brojnih edafskih faktora, na području Dalmacije to su najčešće bujice i bura. Također, vjerujemo da nitko ne razmišlja o tome da je nakon gašenja požara ostala spaljena zemlja i zasoljeno tlo zbog izbacivanja nekoliko tisuća tona morske vode. Takvo tlo godinama nije pogodno za rast osjetljivih vrsta drveća koje ne podnose ni posolicu ni jaku izloženost suncu. Alepski bor na opožarenim područjima javlja se sam od sebe, obnavlja se dobro nakon požara te zahvaljujući njemu crna zgarišta već za nekoliko godina zazelene. Klimatogene zajednice kao što su crnika ili medunac trebaju bolje uvjete za rast i razvoj te se u konačnici pojavljuju ispod alepskog bora, no to je proces koji traje po 30, 40 ili više godina. Na žalost, brojna područja Dalmacije ne dožive ovu rotaciju vrsta zbog novih požara koji opustoše čitav kraj te ovaj proces počinje ispočetka – kažu u krovnoj šumarskoj instituciji. Više je važnih čimbenika za smanjivanje broja požara i izgorene, odnosno opožarene površine, upozorava dr. Barčić. Svakako je to nastavak ulaganja u preventivne mjere poput održavanja šumskih cesta te intenzivno provođenje šumsko-uzgojnih radova.
– Nažalost, velik dio šuma na sredozemnom kršu Hrvatske nema gospodarsku ulogu stoga se gore navedeni radovi često ne mogu provoditi. U tom smislu potrebno je dugoročno i strateški planirati razvoj šumarstva na kršu što do sada nije bio slučaj. Začuđuje činjenica da su primorski, crni i alepski bor vrste koje u drugim sredozemnim zemljama imaju i ekonomsku vrijednost. U našoj zemlji alepski i drugi borovi uglavnom se vezuju uz šumske požare. Iznimno je bitna i činjenica na koju ne možemo utjecati, a to je klimatski čimbenik. Posebno u uvjetima kada je riječ o ekstremno suhim i ekstremno toplim godinama. U vezi s navedenim bitno je navesti da je Ministarstvo poljoprivrede prepoznalo taj problem i odlučilo financirati projekte koji mogu doprinijeti kvalitetnijim rješenjima – kaže dr. Barčić. Požar znači trošak, no on se ne izražava samo u površini spaljene površine, nego je višestruk, upućuje nas dr. Stjepan Posavec.
– Šumske štete smanjuju vrijednost zemljišta na kojemu raste šuma, uzrokuju gubitak prihoda te smanjenu vrijednost i reproduktivnu sposobnost šume, nakon čega se stvara dodatan gubitak prihoda. Osim smanjene prihodne vrijednosti i prirasta drvne zalihe, šumske štete negativno utječu i na proizvodnju općekorisnih funkcija šuma. Pri procjenama šteta u ovom slučaju, osim kartiranja oštećenih sastojina, potrebno je utvrditi i troškove proizvodnje i sanacije drvne zalihe, analizirati plan gospodarenja u promijenjenim stanišnim uvjetima te predvidjeti buduće troškove sanacije i zaštite. Troškovi sanacije oštećenih sastojina uvijek su veći od troškova eksploatacije šuma u standardnim uvjetima – kaže dr. Posavec ističući da opožarene šume, osim osnovnih funkcija i gubitka drvne zalihe, gube i mogućnost proizvodnje sporednih šumskih proizvoda kao što su aromatsko i medicinsko bilje poput smilja, gljiva te mogućnost rekreacije ili turizma. Također, povećava se mogućnost erozije i mijenjaju se mikroklimatski uvjeti u naseljenim područjima. Procjena je da prosječna ukupna ekonomska vrijednost mediteranskih šuma u Hrvatskoj iznosi oko 250 USD/ha. U Portugalu je, recimo, oko 350 USD/ha.
– Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva još je 1995. prepoznalo ovu problematiku te je sa Svjetskom bankom pokrenulo projekt Obnove i zaštite obalnih šuma. Namjera je bila pošumiti 5000 hektara uništenih šumskih površina, sagraditi centralni rasadnik Piket kod Zadra kapaciteta dva milijuna sadnica mediteranskog bilja i obnoviti Arboretum Trsteno nakon ratnih razaranja. U planu je bila i nabava kanadera CL 415 koji s opremom stoji oko 22 milijuna dolara te zračni traktor koji su kasnije i nabavljeni. Za potrebe opravdanosti ulaganja u ove projekte izrađena je analiza vrednovanja općekorisnih funkcija šuma, odnosno spremnosti turista za plaćanje tri USD po turistu i danu za očuvanje predjela pod šumom. Institut za turizam u to je vrijeme računao da hotelske sobe s pogledom na atraktivnu šumu vrijede 3-6 USD po danu više nego one s manjom šumovitošću – objašnjava dr. Posavec, koji nas upućuje i na koji se način može poboljšati upravljanje požarima.
Mreža toplinskih kamera
– Jasno, primjenom i provođenjem mjera zaštite od požara, izgradnjom protupožarnih cesta, primjenom uzgojnih mjera, poboljšanjem brzine i učinkovitosti pri reakcijama na požare pomoću ulaganja u protupožarne snage. Najčešći je uzročnik požara čovjek, u omjeru od čak 95 posto, i to zbog nemara pri paljenju korova, posebno u proljeće, roštilja i slično, ili namjernim izazivanjem požara, što se uviđa i ponavlja svake godine. U manje slučajeva urok je udar groma tijekom oluja. Ulaganjem u protupožarnu opremu i zaštitu, kao što su mreža infracrvenih, odnosno toplinskih kamera ili nadzornih tornjeva, smanjilo bi se vrijeme reakcije i lakše planirala strategija gašenja zemaljskim i zračnim snagama. U Hrvatskoj je ovakav način protupožarnog nadzora napravila jedino Istarska županija – ističe dr. Posavec. U izradu protupožarnih prosjeka s elementima cesta godišnje Hrvatske šume ulažu 66 milijuna kuna.
– Na području kojim gospodare Hrvatske šume imamo zaključno s 2016. izgrađeno 3361,52 hektara protupožarnih prosjeka i 5366,71 km protupožarnih prosjeka s elementima šumske ceste, od toga 1753,68 km na području UŠP Split. U ovoj godini planirano je napraviti novih 48,43 hektara protupožarnih prosjeka te 34,75 km novih protupožarnih prosjeka s elementima cesta. Cijena jednog kilometra protupožarne prometnice u Dalmaciji iznosi 250.000 kuna – kažu u Hrvatskim šumama.
znači, 41.000 eura za hektar šume u kršu?! 4,10 eura po kvadratu?! tko je radio provjeru vrijednost tih šuma i za koga? u sloveniji su šume manje od 2 eura po kvadratu, a mi si umišljamo da 42 stabla kvrgavog alepskog bora i 384 grma makije vrijede 41.000 eura?! požare ne možemo spriječiti, jer imamo nesreću da su te šume nedostupne vozilima, nema sustava dojave požara, a i tamo gdje ga ima, kasne par dana sa prijavom. protupožarne prometnice treba graditi, al kako kad je skoro pa sve privatno i ispresijecano kojekakvim ogradama? zakoni o gradnji ne dozvoljavaju brzu gradnju. a imamo i natječaj 4.3. taman za šumske ceste, ionak si h šume sve prilagođavaju, pa nek i ovo, nek prednost imaju ove protupožarne ceste, pa da eu financira i ovo nama, kad već sami dalmatinci nemaju naviku infrastrukturu plaćati sami. za štete znaju tražiti novac od države.