Premijer Orešković obećao je brzo smanjenje javnog duga, a brzopotezna odluka o micanju osam društava s liste strateških poduzeća pokazuje da njegovi “mrtvi kapitali” nisu napuštene i neiskorištene nekretnine, nego i solidne tvrtke koje bi mnogi privatni investitori pridodali u svoj portfelj. Gleda li se racionalno, Vlada može braniti privatizaciju svake od osam tvrtki s liste, no način i vrijeme u kojemu je donijela odluku da pokrene proces njihove prodaje duboko su problematični. Zar se tako važne odluke donose nepripremljeno i na telefonskoj sjednici?
Ako je netko mislio da će skrenuti pozornost građana s rasprave o potencijalnom sukobu interesa potpredsjednika Vlade Karamarka, upravo je premijeru Oreškoviću napravio medvjeđu uslugu. Zbog loših iskustava iz prošlosti kod nas se svaka privatizacija doživljava kao nacionalna trauma čak i ako se prodaju tvrtke koje rasipaju državni novac kao vreća bez dna.
Puno je razloga zbog kojih bi ova Vlada mogla pasti, od loših odnosa u koaliciji do podjele u društvu ili izostanka važnih reformi, no privatizacija je najmanje sporna. Hrvatska mora smanjivati javni dug i ovisnost o stranom kapitalu, a to se može napraviti na dva načina. Jedan je da se snažno smanji potrošnja, za što Vlada nema snage ni želje, a drugi da unovči sve što ima prođu.
Država nema prostora da pomaže Croatia airlines, na primjer, i takvu tvrtku treba prepustiti prvom solidnom kupcu koji pokuca na vrata. Zašto bismo uzimali nove kredite da se dokapitaliziraju Aci marine kad nam kamate na javni dug odnose više nego što možemo zaraditi? Sentiment ne može biti razlog zbog kojega bi trebalo zadržati kontrolni paket Podravke, pogotovo bude li ta tvrtka završila u rukama mirovinskih fondova. Da je ranije presjekla pupčanu vrpcu s politikom, koprivnička tvrtka se vjerojatno prije desetak godina ne bi uplela u financijsko-političku aferu koja je, na žalost, došla glave radišnom Srđanu Mladiniću, vlasniku SMS-a, nego bi rasla možda jače nego što su to učinili Tedeschi ili Todorić.