Priča o Agrokoru podsjeća me na jedan vrlo poučan vic. Čule životinje u šumi da medo ima listu za odstrel, ali nitko ne zna tko je sve na njoj. Jelenu prvom popustili živci, ne mogavši izdržati neizvjesnost, ode on pred medu: “Medo, čujem da imaš listu za ubijanje.” “Imam.” “Jesam li ja na toj listi?” “Jesi.” Ode jelen sav shrvan, a sutradan ga pronađoše u šumi mrtva. Sljedeći je pred medu dopuzao vuk:
“Medo, čujem da imaš listu za ubijanje.” ”Imam.” “Jesam li ja na toj listi?” “Jesi.” Sutradan i vuka nađu mrtvog. Dva dana nakon toga i zec skupi hrabrost: “Medooo, jesam li ja na toj tvojoj listi?” “Jesi, zeko.” “A bi l’ me mogao brisati s te liste?” “Može, nema problema.” I živjeli su sretno do sljedećeg vica o medi i stanovnicima šume.
No, kad je ruski veleposlanik u Zagrebu stao pred hrvatske medije u vojnoj odori te sav nakićen ordenjem kao da je upravo stigao s proboja Srijemske fronte najavio da ruska državna banka više nema namjeru kreditirati posrnuli Agrokor, bilo je jasno da je Ivica Todorić hrvatski zeko na listi za odstrel ruskog mede. Račun je stigao na naplatu, baćuška je našao načina kako Hrvatima poručiti da se s njim ne smiju zafrkavati. Medo je tako još jednom dobio priliku pokazati tko je gazda u balkanskoj šumi te da ni Hrvatska ne treba imati iluzije da je iz nje pobjegla. Zastava Europske unije nije nevidljivi plašt Harryja Pottera kojom se zaogrneš da te medo ne bi nategnuo. Medo će upotrijebiti svoje instinkte, naći ćete i po mirisu, pogotovu ako ti znoj miriši na strah.
Jasno je Azimov dao do znanja koliko je Moskva nezadovoljna što se Hrvatska pridružila europskim sankcijama protiv Rusije, što samo prstohvat hrvatskih kompanija ozbiljno tamo posluje, što je i Todorić uzeo ruske eure, a nije se sjetio da bi s Rusima valjalo trgovati i u rubljima. Koliko daleko je medo spreman ovaj put ići? Naravno, mogli bismo reći da ni Rusi ne razbacuju svoje milijune unaokolo tek tako, no, sasvim je jasno da ovdje nije u pitanju isključivo biznis već i gola politika, ne samo bilateralni već i geopolitički odnosi. Jer da je u pitanju samo biznis, Todorić vjerojatno nikad ne bi došao u priliku sva svoja jaja staviti u košaru Sberbanka.
Ako Rusi možda i nisu u tu investiciju ušli samo zato da bi imali još jednu mogućnost za povlačenje konaca u “regionu”, ne treba dvojiti da će je sada u tu svrhu maksimalno iskoristiti. I to bez obzira računaju li ozbiljno i na formalni ulazak u vlasništvo Agrokora ili ne. Azimov zapravo nije izričito rekao da ruska državna banka više neće davati Todoriću novac, već je napomenuo da će mu u budućnosti davati – samo ako to budu morali kako bi spasili ono što su mu već prije dali. Previše je love uloženo da bi to netko tek tako otpisao.
No, bi li Todorić kupio vrijeme kad bi došao poljubiti ordenje i čizme te zamolio Azimova, ili koga god baćušku treba, da ga bar privremeno skinu s liste za odstrel? Ili puzajući pred Ruse na neki način treba doći i Plenković, kojemu još ne opraštaju izjave u kojima se zalagao za cjelovitost Ukrajine? Todorić nije prvi koji se vodio krilaticom “ako stanem – pa’nem”, ulijećući u sve veće investicije koje nipošto ne mogu biti opravdane na tržištima država u kojima predugo nije bilo nikakvog gospodarskog rasta, pod višegodišnjim deflatornim pritiscima, na kojima, za razliku od stranih konkurenata, nije mogao robu prodavati po cijenama koje može dugoročno preživjeti. Nadao se i da će uvijek biti “too big to fail”, prevelik da bi država dopustila da propadne, no sad je već postao “too big to save”, odnosno za slabašnu hrvatsku državu prevelik zalogaj za spašavanje.
Todorić je očito neodgovorno dugo oklijevao s izlaskom na londonsku burzu, nespreman svojim investitorima prepustiti udio u upravljanju holdingom. Sad bi za takav potez moglo biti prekasno jer na burzu ideš samo s uspješnom i uvjerljivom pričom. A Agrokor u ovom trenutku to više nije. No, sad će njegovi kreditori svoj udio u upravljanju uzeti sami, ako treba i bez njega. Hoće li u upravi biti i neka fotelja za njega ili člana njegove obitelji, možemo samo nagađati, jednako kao i hoće li Agrokor uopće opstati kao krovna kompanija. Valja naglasiti da ovo ne mora biti kraj Agrokora, ali svakako početak kraja Agrokora u obliku kakvog smo ga do sada poznavali te Todorića kao neokrunjenog kralja Hrvatske u dvorcu visoko iznad smoga metropole.
Jasno je da tu neće presuđivati emocije već interesi, ali ruski faktor pri tome ne treba zanemariti. Poučak uvodnog vica jest da nipošto ne treba podcjenjivati moć komunikacije. Ruski medo zna biti široke ruke – ako time politički profitira. Todorić za sada ne kleči ni pred kim računajući na to da će Plenković i cijela vlada jednostavno biti usisani u vrtlog koji stvara potencijalnih krah Agrokora te da će tako biti prisiljeni napraviti sve što je nužno kako bi se spasila najveća hrvatska kompanija. No, spašavati Agrokor nipošto ne mora značiti spašavati Ivicu Todorića. Pitanje je bi li to bilo moguće sve kad bi netko i htio. Hrvatska vlada može oprati ruke od najvećeg hrvatskog tajkuna, ali ne može i ne smije tek tako crvenom olovkom prekrižiti sudbine desetaka tisuća radnih mjesta koja ovime dolaze u pitanje. Ako ne zbog Todorića, kojemu je vrijeme već na izmaku, Plenković bi morao progutati ponos, sjesti s Rusima, dogovoriti deal, kupiti još malo vremena za spas tih radnih mjesta koje Hrvatska ničim ne bi bila u stanju nadomjestiti – pod uvjetom da to ne znači skidanje gaća pred medvjedom te da ruska pita na koncu neće biti skuplja od tepsije.
>> Ove su brojke ključni razlozi situacije u kojoj se našao Agrokor
>> Agrokor: Analiziramo sve opcije stabilizacije poslovanja, imamo izrazitu podršku investitora
G. Hrstic, odlican clanak, pogotovo to s ruskim medom. Todoric je svoje otpjevao, sad moze ici doma. Agrokor neka pretvore u dionicko drustvo pod pokroviteljstvom drzave dok se ne stabilizira.