Dvometarski model klitorisa, prekriven cvijećem, postavile su pred Muzičkom akademijom u Zagrebu dizajnerica Maja Subotić Šušak i arhitektica Iva Peručić da bi, kako izvješćuju mediji, “simbolizirao njegovu nježnost, krhkost, ljepotu, ali i otpornost i obnovljivu snagu”. Otkrivajući instalaciju ginekologinja Jasenka Grujić spomenula je da je spomenuti dio ženskog tijela medicinski opisan krajem 19. stoljeća, no “ženska anatomija najčešće je još uvijek reducirana na prikaz reproduktivnih elemenata”, zanemarujući taj “najoptimističniji aspekt ženske tjelesnosti, kao jedini organ čija je funkcija isključivo zadovoljstvo”.
Hrvati ipak nisu tako neobaviješteni o toj temi. Natuknicu “clitorius” unio je u 17. stoljeću u svoj rječnik Ivan Belostenec, i to tek nekoliko desetljeća nakon što je taj novolatinski izraz skovan. Čedni pavlin spomenuo je samo da je to nešto povezano sa “ženskim sramom”, ali jedan drugi svećenik manje se stidio. Zagrebački kanonik Baltazar Krčelić zabilježio je u 18. stoljeću da je grofica Prudencija Patačić imala vrlo veliki “gregor” – što je kajkavska riječ za klitoris – te da je u obilazak te znamenitosti pozivala ne samo svog muža nego i određen broj bliskih gospođa i gospođica.
Danas se međutim gregor – ili gregur, kako se već gdje kaže – više pokazuje nego koristi. Ustrajno reklamiranje afričke šljive na televiziji nije namijenjeno samo starijima od 40 godina.
Terapeuti za spolne disfunkcije primijetili su da zadnjih desetak godina sve više mladih, pa čak i tinejdžera, sjedi u njihovim čekaonicama – a njihov broj je počeo rasti baš otkad su se pojavili pametni telefoni preplavljeni besplatnom HD pornografijom. Nevoljkost za one stvari nekad je tipično bila uzrokovana pretilošću, alkoholom, drogom ili depresijom, a danas bi za to mogla biti kriva pornografija. Uzbuđenje na ekranu dolazi izvana, a ne iznutra; svi su muškarci ondje uvijek spremni i sve su žene uvijek voljne; sve je pod kontrolom i uvijek pri ruci, da tako kažemo; nema zavođenja i pustih priča, samo neumoljiva mehanika koja obvezno vodi do sretnog svršetka. Tko se obrazovao na takvom materijalu, u stvarnom životu brzo skrha zube pa zaključi da je lakše zadovoljstvo naći u samotnom virtualnom prostoru.
Aktivna spolnost opada širom razvijenog svijeta: u SAD-u najviše kod sredovječnih, a u Japanu je skoro nestala među mladima. Baš zato što je seks posvuda, nema ga tamo gdje bi ga najviše trebalo biti – između običnih ljudi. Sva istraživanja pokazuju da se milenijalci manje seksaju od svojih roditelja. Klitorisu uopće ne cvate cvijeće, prije bi se moglo reći da se za nj hvata mahovina. Znači li to da u društvu nema žudnje i da se ne traži zadovoljstvo?
Daleko od toga, samo što je žudnja preseljena na drugo područje. Da parafraziramo dr. Grujić: kapitalizam je jedini ekonomski sustav čija je funkcija isključivo zadovoljstvo. Naše je društvo do srži ispunjeno žudnjom, ali žudnjom za robom. Beskrajni katalozi novih mobitela, bicikla ili sredstava za mršavljenje izazivaju čežnju koja se ne može ispuniti: taman kad kupimo novi automobil, tržište izbaci još noviji model.
Čovjek kapitalizma ne treba dražicu jer se sav pretvorio u nju: nadraženost mora biti intenzivna i stalna, užitak se treba stalno tražiti, ali tako da se ne nađe. Rad zato postaje beskonačan jer je i kupnja koja se nudi vječna. Nema nikakve razlike između izloženih proizvoda i gomila golih tijela na porno stranicama: orgijastički zanos najbolje se postiže u konzumaciji.
Zbog toga mladi ljudi manje “poliraju biser” – da prevedemo engleski frazem za dirkanje ženskog spolovila – a više miševe dok pretražuju eBay; manje klikaju po škakljivku – kako se dražica naziva na njemačkom – a više po internetu tražeći nove proizvode. Kapitalizam traži od nas da radimo za novac i da želimo samo ono što se za novac može kupiti. Budući da su ljubav i roditeljstvo besplatni, ne mogu se cijeniti; budući da je rad na othranjivanju i odgajanju djece besplatan, ne može se raditi. Ako se nekad reducirao klitoris na račun reproduktivnih organa, sada se reproduktivni organi reduciraju na račun klitorisa.
Međutim, priroda nije dala da klitoris raste na vrhu nosa da bi ga svatko mogao stalno češati. On je skriven i pokriven – odatle mu je, uostalom, i nastalo ime – i poziva na dodir, a ne na gledanje. Njegovo izlaganje upravo je znak njegovog poraza, jer želi biti vidljiv zato što je napušten. Klitoris su stari Grci nazivali i krunom maternice, a danas je ostala samo kruna, kao znak kapitalističkog obećanja da je moguć užitak bez djece. Međutim, potraga za užitkom kao jedinom svrhom života dovela nas je u slijepu ulicu. Užitak, naime, ne znači nužno sreću – i nesretni ljudi mogu uživati, barem ponekad; a čak i sreća ne donosi radost jer nam je mogu zasjeniti razni strahovi, recimo onaj da ćemo izgubiti baš tu teško stečenu sreću. Čovjek današnjice zato je stalno nadražen i prenadražen, ali nesretan i tjeskoban.
Obožavajući stvari pretvorio se u stvar; podloživši se kupnji i prodaji i sam je postao roba. Traži užitak bez intimnosti, sreću bez obveze, radost za novac. Spomenik klitorisu čudna je ideja jer se spomenici podižu mrtvima, a u tom je smislu čak i prikladno da je prekriven cvijećem.
,..njegovo izlaganje, upravo je dokaz njegova poraza kad jedna rečenica zasjeni cjeli performans...performerki