Hrvatska nije primljena u EU 2013. zato što je stabilna demokracija i razvijena država s velikim unutarnjim tržištem. Primljena je da bude most prema preostalim neintegriranim državama jugoistočne Europe.
Izbor je tad bio jednostavan – ući u EU prije svih njih i biti konstruktivan faktor u njihovom pristupanju euroatlantskim integracijama ili završiti u istom paketu, tzv. Zapadnom Balkanu. I dobro smo izabrali. Našim je ulaskom u EU Slovenija trebala izgubiti ono malo političke i diplomatske težine što je dotad imala i postati relevantna kao kvartovski dućančić pedeset metara od trgovačkog centra.
Hrvatska je te 2013. preuzela najvažniju slovensku zadaću, ali nije ju izvršavala pa je na sebe navukla stigmu države koja je problem, a ne rješenje. Umjesto strategije kako kroz pristupni proces Srbije i ostalih dobiti ono što želimo, a da pritom ne ugrozimo svoju novu ulogu i rezultate koji se od nas očekuju, naša se politika okrenula dnevnopolitičkim prepucavanjima s balkanskim šerifima.
Razlog tomu krajnje je jednostavan – ovdje se na niskim strastima odnose izborne pobjede. Tko više galami, taj je veći Hrvat. Vučićev posjet Zagrebu trebao je biti plod dugotrajnog zajedničkog planiranja Banskih dvora i Pantovčaka, tempiran tako da trenutak za nas bude iznimno povoljan, a za Srbiju nepovoljan. Ispalo je sve suprotno od toga. Posjet se dogodio u vrijeme kad je Hrvatska načeta s više strana, dogovoren je na brzinu i uz vidljivo razmimoilaženje Vlade i predsjednice.
Predsjedničine neuvjerljive poruke i Vučićevu melodramatičnost još bi se nekako i podnijelo da u svom tom cirkusu hrvatski nacionalni interesi nisu postali predmetom sprdnje, provokacije i spina. Pitanjem nestalih i ratnom odštetom neposredno prije i za vrijeme posjeta igrao se tko je htio – predsjednica, premijer, Vučić, naši ministri, srbijanski ministri…
Hrvatska je pristala ta važna pitanja rješavati na razini na kojoj ona nikad neće biti riješena. Suludo je od Srbije očekivati da kroz bilateralne razgovore na ravnopravnim osnovama pristane predati bilo što od stvarnog značaja i tako minira vlastitu poziciju.
Srbijanski dužnosnici nastavit će se ponašati danajski – donosit će samo one darove koji podržavaju njihovu konstrukciju o zbivanjima pri raspadu bivše Jugoslavije.
Vučić je to, uostalom, i najavio na Pantovčaku kad je rekao da Srbi na rat nikad neće gledati na način na koji gledaju Hrvati. Srbija ima svoju istinu koja se kosi sa svim presudama međunarodnih sudova i planira na njoj ustrajati. Naivno je od takve Srbije očekivati da nam svojevoljno preda dokumentaciju vukovarske bolnice i logora u koje su odvođeni hrvatski branitelji i civili jer bi time Hrvatska dobila osnovu za obnovu postupka po tužbi za genocid i nove pravne argumente za traženje ratne odštete.
Prije će nam Vučić predati Vojvodinu sa Zemunom nego duboko kompromitirajuće dokumente koje bismo u svakom trenutku mogli koristiti kao čekić za tući ga po prstima. Kad je riječ o ratnom nasljeđu, od bilateralnih susreta ne treba očekivati mnogo. Nakon silnih propuštenih prilika i potraćenog vremena, Hrvatska mora brzo pronaći način kako iskoristiti članstvo u EU za ostvarenje strateškog interesa u rješavanju otvorenih pitanja sa Srbijom i ostalim susjedima. To je za opstojnost naše države puno važnije od bolje Nutelle i energetski učinkovitih žarulja.
Šteta kaj oni nemaju M_sića on bi odavno sve predal.