Subota 23. lipnja
Što je ostalo od antifašizma koji se danas veliča?
Nitko iz državnog vrha nije bio u Brezovici na proslavi Dana antifašističke borbe pa su Kolinda, Jandroković i Plenković dobili ukor u mnogim medijima. Činjenica je da je partizanska borba protiv okupatora i “domaćih izdajnika” bila borba za neko oslobođenje, za Jugoslaviju pa u njoj i Hrvatsku, ali isti ti partizani stvorili su politički sustav poput fašističkog – totalitarno društvo s jednim vođom, s jednom partijom, s ukinućem bitnih građanskih prava i ljudskih sloboda, s eliminacijom nepoćudnih iz svojih redova, s groznim zatvorima za političke protivnike, s ubojstvima političkih emigranata i s dominacijom jedne nacije. Najveće je zlo “antifašista” što su njihovi najistaknutiji čelnici izvršili agresiju na Hrvatsku. I Milošević, i Adžić, i Kadijević i drugi pripadali su istoj partiji, istoj ideologiji, istom Titovu naslijeđu kao i slavitelji u Brezovici. A istoj partiji pripadali su i oni koji su oružje hrvatske Teritorijalne obrane predali zločinačkoj JNA. Što je, dakle, ostalo od antifašizma koji se danas veliča? Ostale su samo prazne riječi iz partizansko-komunističke mitologije, povremeno labavljenje komunističkog terora poslije kojeg bi uslijedile represije i Ustav iz 1974. godine. Kad bi sve to hrvatski “antifašisti” priznali, drukčije bi slavili a i državni vrh mogao bi doći.
Nedjelja 24. lipnja
Ministar kao arbitar za socijalnu ravnotežu
Prosvjedi obiteljskih liječnika u kojima se protive nacrtu novog zdravstvenog zakona u kojemu se među ostalim ukida pravo na nasljeđivanje privatnih ordinacija ministar Milan Kujundžić komentirao je kao “borbu za osobne materijalne interese” kojoj će se odlučno oduprijeti. Bar netko u Vladi protivi se nezasluženom bogaćenju, koje je jedan od najvećih grijeha u Hrvatskoj i glavni razlog gnjeva zbog golemih socijalnih razlika! No Kujundžić je jedan od najbogatijih liječnika u Hrvatskoj i pripada visovima raskoši s kojih se s prezirom gleda na neimaštinu. Na primjer, na neimaštinu kakva je i njega pogađala, u vrijeme u kojem je, kako se hvastao u intervjuima, radio na njemačkim bauštelama kako bi mogao studirati medicinu. No zato je, kako sam kaže, bio jedan od prvih hrvatskih ratnika, premda je u intervjuu za naš list u prosincu 2014. godine Andrija Hebrang, šef saniteta u obrani Hrvatske, rekao kako u ratu, što je provjerio u svim evidencijama, “Milana Kujundžića nije bilo nigdje” i kako je ratne godine proveo u Njemačkoj, Americi i Mađarskoj. Kujundžić je klevetničkog Hebranga tužio sudu... Sve u svemu ministar je jako kvalificiran za brigu o moralnim kriterijima i socijalnim ravnotežama u Lijepoj Našoj.
Ponedjeljak 25. lipnja
Ratni vuk postao Vučić, a Srbija postala Srbijica
Nitko, naravno, nije mogao očekivati da će SP u nogometu u Rusiji proći bez politike. Evo dva primjera. Poznata ljevičarka, feministica i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Rada Borić ironično je na Facebooku komentirala gledanje nogometnih utakmica ispred jarunske crkve u Zagrebu – “Oni se znaju organizirati: nogomet & crkva”. Župnik joj je Damir Stojić uzvratio da se priključi, ima i “piva i ćevapa”. Srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću zasmetalo je što su neki hrvatski nogometaši zapjevali “Čavoglave” nakon pobjede nad Argentinom: “Vidio sam da su pjevali bando, četnici, srpski dobrovoljci. Da sam na njihovom mjestu, radovao bih se sportskom uspjehu, ali ako im je najveća hrana mržnja prema srpskom narodu, nek im bude”. Thompson i saborski zastupnik Miro Bulj odgovorili su mu kako se u pjesmi, gdje se spominju banda i četnici, prepoznao, a Bulj je objavio i snimku njegova huškačkog govora u okupiranoj Glini. Prijeratnom, ratnom i poslijeratnom zagovorniku granice velike Srbije – Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag – nije smetala toliko pjesma koliko hrvatska nogometna pobjeda koja ga, kao i svi hrvatski uspjesi, podsjeća na hrvatsku pobjedu u ratu koja je ratnog vuka vratila u Vučića, a veliku Srbiju u Srbijicu.
Utorak 26. lipnja
Evolucija od predsjednika može učiniti poglavicu
Kad sebe uspoređuješ s najgorim, prema najgoremu utireš svoj put. Takvim usporedbama svoju moć mjeriš minimumom razlike prema nemoći, svoje siromaštvo minimumom razlike prema bijedi, svoj opstanak minimumom razlike prema nestanku. Kad to čini državnik, svoj narod vodi u ništavilo tješeći ga da još ipak nije ništa. Tu sramotnu, ciničnu, prezrivu utjehu izrekao je za Dan državnosti premijer Andrej Plenković istaknuvši kako postoje “ogromni plus demografski trendovi u zemljama Afrike i Srednjeg istoka gdje je sasvim drukčija situacija, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj” (u “demantiju” Vlade ne opovrgavaju te riječi nego kažu da su “izvađene iz konteksta”!!!) . Zamislite da je izbornik Dalić na SP-u u Rusiji doživio katastrofu te se branio govoreći kako unatoč neuspjehu možemo biti zadovoljni jer Andora i San Marino mogu samo vapiti za rezultatima kakvi su naši. Proglasili bi ga ludim. Tuđmanu su se rugali kad je Hrvatsku vidio kao regionalnu silu, od tada do danas u samopoštovanju i osjećaju vrijednosti pali smo do najniže točke, do usporedbi s Afrikom, do “sreće” koja nas treba veseliti zato što nismo kao mnoge afričke zemlje, što ne umiremo od gladi, od epidemija, od side... Očito će evolucija premijera dovesti do poglavice.
Srijeda 27. lipnja
Ako se agresija nastavlja, neka se nastavi i Oluja
Agresija se nastavlja! Tako bismo mogli objasniti ispad srbijanskog zastupnika (Šešeljeva sina) koji je u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, dok je naša ministrica odgovarala na pitanja, izjavio da je Hrvatsku osnovao zločinac i fašist te je upitao kad će Republika Hrvatska vratiti “krajinu”. Da sam tamo bio, odgovorio bih mu – dođite i uzmite je! Kao što se tako agresija nastavlja, treba nastaviti i Oluju. Mogu i naša predsjednica i Vučić davati pomirljive izjave, mogu se i susretati, možemo se nadati da će se susjedi s vremenom urazumiti – ali njima je neprijateljstvo protiv Hrvatske i Hrvata u krvi, rekao bih, u nacionalnom genu, u razlogu samog postojanja Srbije. Stoga bi oprez prema njima i spremnost da ih, zatreba li, opet pometemo (za što možda ne bi bila nužna Oluja nego malo jači vjetar) trebali biti trajna obilježja hrvatske politike. Jer srbijanske političare i srbijansku javnost ne vodi razum, nego iracionalni naboji mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj koji svako malo prsnu i zagade i Srbiju, i Hrvatsku, i Europu. Naravno, ohrabruju ih i petokolonaši u Lijepoj Našoj, koje bi, kao i Beograd, dobri odnosi između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i između dviju država učinili nesretnima, jer ne bi mogli podnijeti gubitak svrhe zbog koje postoje na ovom svijetu.
Četvrtak 28. lipnja
Vatikansko preuzimanje međugorske župe
Posljednjih sam godina u povodu dvojbi u Vatikanu glede Međugorja nekoliko puta izrazio bojazan da bi možda službeno priznanje Marijina ukazanja u hercegovačkom kamenjaru moglo tome svetištu oduzeti privlačnu osobinu zabranjenoga i progonjenoga. Kad su već prvih godina vjernici počeli hrliti u Međugorje, kad su svećenici proganjani i zatvarani, nitko nije mogao ni zamisliti vijest koju smo upravo pročitali – u Sarajevo će 4. srpnja sletjeti apostolski vizitator Svete Stolice mons. Henryk Hoser te poslije sastanka s crkvenim vrhom BiH krenuti u Međugorje i preuzeti upravljanje župom! Njegova će zadaća, kaže vijest, biti isključivo pastoralna, a gradnjom kapele proširit će se crkveni prostor te će se poboljšati infrastruktura (lokalne prometnice, opskrba strujom itd.). Vidjet ćemo kako će to vatikansko preuzimanje međugorske župe utjecati na pohode iz svijeta, no osjećaji koji tamo obuzimaju ljude, ozarenost na licima hodočasnika s cijeloga planeta kao da je u njih ušao Bog, zbliženost između ljudi koji se ne poznaju i u kojoj nestaju međusobne goleme daljine, rasne, nacionalne, civilizacijske pripadnosti ostat će isti. Sve to nadoknađuje negdašnju privlačnost zabranjenog susreta s Marijom i Bogom, pa na početku spomenute izraze straha ne bih ponovio.
Petak 29. lipnja
Njiše se njihalo nepotizma, a represivce to ne brine
Kad se policija bavi nevažnim stvarima, mogao bi to biti znak da važne zaobilazi. U ratu silovane žene svjedoče kako svoje silovatelje sreću na vukovarskim ulicama, a slobodno šeću i drugi srpski ratni zločinci, ali ni policiju ni tužiteljstvo to ne zanima. Ni korupcija i kriminal, koji se često vežu s osobama s imenom i prezimenom, baš ih ne privlače. Mnoge se pak nepodopštine zbog kojih bi neki moćnici tebali završiti na sudu i u zatvoru i koje se kriju iza simpatične sintagme “sukob interesa” ili prebrišu ili završe smiješnim novčanim kaznama. Od Milanovićeva brata do Plenkovićeve rodbine i rodbine ministara posljednjih godina njiše se njihalo nepotizma, ali represivcima to nije nikakva briga. Ali ima “zločina” koji se marljivo otkrivaju i procesuiraju. Čitam naslov - “Policija upala u dom Koprivničanina koji se na Facebooku narugao zrakoplovima F16 uz smiješnu fotku jointa”. Na Facebooku je objavio sliku aviončića napravljenog od rizli i marihuane s potpisom “prvi F16 sletio na Pleso”. Sucu će za prekršaje zbog promicanja droge, ali drugo je posrijedi – čovjek se našalio s nabavom zrakoplova kojima su mjesecima paradirali Plenković, Krstičević i cijela Vlada, premda zbog svoje nesposobnosti kojom tjeraju ljude iz zemlje u dogledno vrijeme neće imati koga braniti.
Srbijanski čelnik Vučić prepoznao se u ‘Čavoglavama’.... Bravo Ivkosicu pravo u sridu :-)