I sam Tomislav Karamarko rekao je kako nisu važni ni on, ni Zoran Milanović, ni Božo Petrov, već Hrvatska, pa se na tom tragu javila i ideja o stručnoj vladi kao logična varijacija na tu temu. Ali ispostavilo se da je Karamarko bio u krivu te da su on i Milanović jako važni za demokraciju u Hrvatskoj. Čak i ideološki neskloni Karamarku stali su ga braniti od "opasnog" Mosta, ali i od njega samoga buneći se kako narod nije na izborima glasao za političare da bi stručnjaci vodili državu. Zaokruživši Borisa Miletića, glasali su za njega i IDS, a ne za stručnjaka ili Milanovića i SDP, kako se to čini nakon izbora. Kažu da bi stručnjaci bili prijevara birača, a ne političari poput Stipe Petrine ili Drage Prgometa od kojeg birači sigurno nisu očekivali da će učiniti sve što jest, a još manje da će time zaslužiti biti razmatran kao SDP-ov kandidat za šefa Sabora!? Ili, tko bi pomislio da bi i Ivan Vilibor Sinčić mogao izgubiti političku nevinost čim osjeti slast moći u razgovoru s Milanovićem, a o čemu drugom nego o budućnosti Hrvatske, tako da je uzeo u razmatranje i spomenutu Prgometovu kandidaturu.
I onda nas mediji uvjeravaju kako je stručna vlada najveće "zlo", "najveća opasnost za Hrvatsku". To bi nas, kažu, vratilo u komunizam, to je "negacija demokracije". Stvarno, kako bi nam tek bilo da smo nerealizirana obećanja iz Plana 21 doživjeli od stručnjaka, a ne od nestručnjaka.
I jest, a i nije čudno da su tako bučni glasovi protiv stručne vlade nakon što smo četiri godine proveli s vladom koju je, čast izuzecima, obilježilo ignoriranje struke. Bi li stručnjak mogao izvesti što i Milanka Opačić s Obiteljskim zakonom? Gubiti vrijeme uporno ignorirajući gotovo pa jedinstven stav struke. Nikada! Stručnjak ne bi mogao odbiti glasove razuma, lakonski uzvraćajući: "Zakon je pisala struka, ja sam politička osoba na čelu ministarstva koje brani taj zakon i branit ću ga i dalje". To je prednost organizacije koju vode nestručni političari.
Bi li se netko iz struke usudio donijeti onoliko protuustavnih odluka i izvoditi sve ono što i Željko Jovanović kao ministar znanosti, obrazovanja i sporta?! Samo kronični političar može u jeku recesije provesti suludu ideju da i bogati sportaši dobiju "mirovinu" čim navrše 45, za što je Jovanović angažirao stručnjaka za socijalna pitanja bogatih sportaša Petra Skansija. Čak i kad netko ima neka stručna znanja važno je da u njemu prevladava homo politicus koji mu daje snagu da radi stvari o kojima nema pojma. Stručnjak bi propao u zemlju od srama da je isproducirao onaj stravični zakon o strateškim investicijama kojim su bila ugrožena i prirodna dobra, a Darku Lorencinu to je bila odskočna daska za ministarsku poziciju.
Ako je stručnost problem, kako to da još nitko nije zaključio kako je problem našeg pravosuđa što su na čelu tog resora uvijek bili ljudi iz struke, a isti principi vrijede i za financije, zdravstvo...
S druge strane, dovoljan je spomen Anke Mrak Taritaš i svima je jasno što je sve stručnjak u stanju učiniti. Koji bi se političar usudio, s obzirom na našu tradiciju bespravne gradnje, tu uvoditi reda, a ona je na tomu izgradila imidž omiljene političarke. Ili, uzmimo ministra Borisa Lalovca, tipičnog stručnjaka za kojeg se činilo da nema blage veze o politici, a sad pliva kao da se rodio u političkim vodama. Koji bi financijski neznalica uspio tako uzdrmati temelje bankarske filozofije.
Ideja o tripartitnoj suradnji i stručnoj vladi nagnala je zabrinute politologe, analitičare i novinare da se pitaju gdje je tu opozicija. Pa na vlasti. Uzgred, a gdje je dosad bila? HDZ i SDP zajedno na vlasti bili bi si možda na efikasniji i smisleniji način opozicija nego što su to do sada bili kao kritičari radi kritike. Uzgred, za nestankom takve opozicije sada među prvima plaču u medijskim kućama koje su na naslovnicama svojih dnevnika propagirale jednoumlje, recimo po pitanju referenduma o braku, a da ne govorimo o danima uoči referenduma o pristupanju EU kad su stavovi onih koji misle drugačije bili gotovo pa posve ugušeni. Nije nam dugo smetao ni nedostatak opozicije prema vladajućem stavu spram Carle Del Ponte i Haaga te optuženim generalima. Sada smo osvijestili važnost poruke "Svi smo mi Ante Gotovina" kao i da istodobno ima nešto duboko nedemokratski u tomu kad svi viču "Svi smo mi Charlie Hebdo" ili "Svi smo mi jednom bili izbjeglice". Nismo. Medijima ni kod referenduma o izbornom sustavu nije smetala redukcija demokracije u pokušaju provjetravanja stranačkog života pa su držali ljestve političkim elitama u očuvanju "demokratski" izborenih pozicija. Tada je bilo važno ušutkati glas struke. Ali, to je već tema o medijskoj struci.
>> Došlo vrijeme da se stane na kraj 'etnobiznisu'!
>> Pupovac nam treba otkriti tajnu slučaja Rašković
Jurasić je jedan od rijetkih glasova razuma i poštenja u kalu naše medijske močvare. Odličan tekst.